ART-ACT-BOX- Sisak
tekst Irene Bekić
ENGLISH>
Izlazak iz galerija i muzeja u javni prostor, komunikacija sa slučajnom publikom, usmjerenost na umjetnički postupak, a ne na objekt te na svakodnevne situacije i predmete kao moguće umjetničke materijale i polazišta, neke su od temeljnih odrednica konceptualnih umjetničkih praksi 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Kritički se osvrćući na umjetnički sistem i interferirajući u neumjetničko polje, one su označile, ne samo konceptualni obrat u umjetnosti već su otvorile put umjetničkoj paradigmi temeljenoj upravo na preklapanju i pretapanju u neumjetničku svakodnevicu, poput različitih oblika društvenih umjetničkih praksi, kritičke i angažirane umjetnosti, Arte Útil i slično. Stoga ne čudi odluka Andreje Kulunčić, čija praksa također predstavlja jedno od markantnih čvorišta te paradigme, da na naslovnu temu suradničkog muzejskog projekta Performing the Museum (1) odgovori koristeći kao materijal upravo konceptualne radove 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća koji se nalaze u fundusima uključenih muzeja. Riječ je o radovima umjetničkih grupa TOK, šestorice autora, KOD, Bosch+Bosch, Art&Language, te umjetnika Pina Poggia, Bogdanke Poznanović i Lygie Clark. Prepoznajući u njima kreativne taktike koje i danas mogu biti alati aktivacije svakodnevice i društvenoga angažmana, s plesačicom suvremenog plesa Zrinkom Užbinec, Andreja Kulunčić osmišljava diskurzivno plesni projekt Izvedba izložbe: ART-ACT-BOX kao dio navedenog muzejskog projekta. On će postati polazište daljnjim istraživačkim suradnjama dviju umjetnica, propitivanjima medija i prezentacijskih formata.
Izložba ART-ACT-BOX u Sisku obuhvatit će različite fasete cjelokupnog projekta, njihove intencije, metode i analitičke pristupe, ostvarujući se u sveukupnosti kao složena prostorno vremenska konfiguracija.
Zamislimo za potrebe ovoga predgovora neku vremensku crtu na koju ćemo upisati dionice projekta. Na jednom njezinom kraju nalazit će se grafički ekvivalent preliminarnog istraživačkog procesa umjetnice, a na drugom, iako neomeđenom, izložba u Sisku. Zamišljena će crta obuhvatiti kontinuum koji zahvaća izvedbe, sudionike i posjetitelje, osamljeni i timski istraživački rad, historijski kontekst i aktualne parafraze analiziranih radova, dok će se u galeriji oprostoriti u tragovima prethodnih realizacija, u otiscima tijela i pokreta te u samom galerijskom prostoru kao mjestu preklapanja različitih, umjetničkih i vanumjetničkih, estetika.
No vratimo se nakratko radu Izvedba izložbe: ART-ACT-BOX koji čini jezgru ovoga projekta, a jedna njegova izvedba prethodi sisačkoj izložbi.
Kao što je već rečeno, taj je rad odgovor Andreje Kulunčić na pozivnu temu Performing the Museum. Izlučivanje građe iz muzejskih fundusa, njezina analitička i umjetnička preobrazba te izmještanje u izvanumjetničke prostore poput knjižnica, staračkih domova, kulturnih centara, srednjih škola i psihijatrijske bolnice, doslovno je prevođenje naslovne teme. Andreja Kulunčić, naime, doista „izvodi (i iznosi) muzej“ problematizirajući time aktualne prakse muzealizacije, metode komunikacije s publikom te institucionalne i neinstitucionalne prezentacijske prakse kao strateške odluke u prenošenju znanja i emancipatorskih potencijala umjetnosti.
U koreografiji koja se temelji na istraživanju odabranih konceptualnih praksi 1960-ih i 1970-ih, plesačica tijelom, pokretom i tekstom upoznaje publiku s umjetničkim namjerama, principima i strategijama, uvlačeći je u izvedbu. Pritom se koristi predmetima koji reprezentiraju sukus svakoga rada, a koji se nalaze u kutiji kreiranoj za ovaj projekt. Rekonstruirajući i reaktivirajući jednu po jednu strategiju, jedan po jedan rad, plesačica i publika zajedno „postavljaju izložbu“. Ustaljene uloge pritom se obrću: performans završava u trenutku kada je „izložba postavljena“; proces izvedbe istodobno je njezin produkt, a publika, koja sudjeluje u kreativnom procesu nastanka izložbe, samu sebe dokida, budući da nakon postavljanja izložbe, kada bi trebala početi, prestaje njezina uloga.
Ključni aspekti, danas historiziranih i muzealiziranih umjetničkih praksi iz 1960-ih i 1970-ih godina – tijelo, tekst, pokret, prostor, javni prostor – transponiraju se i aktiviraju u suvremenost kroz plesnu umjetnost. Koreografija postaje mjera odnosa između stvari, tijela i prostora, dok se citirane umjetničke metode nude publici kao kreativni alati za aktivaciju vlastite svakodnevice i društveni angažman.
Povratak u galeriju označava vraćanje rada u umjetničko polje. Ono nije nevažno jer se upravo u interferenciji različitih sistema održava transformativni potencijal ruba. Rub naime omogućava rastvaranje polja i uspostavljanje novih konstitutivnih odnosa. Potonje se, osim toga, ostvaruje i u galerijskom prostoru budući da je on uvijek organiziran i strukturiran određenom odlukom i u tom je smislu performativan (Fische- Lichte). (2) Ono što se dogodilo izvan umjetničkog polja, u galerijskom će postavu dobiti svoj institucionalni okvir. Višestruko ponavljanje ove putanje u projektu ART-ACT-BOX ne bi trebalo vidjeti kao autoreferencijalnu vrtnju u krug. Naprotiv, to stalno prekoračenje disciplinarnog praga označava neprestano otvaranje perspektiva, stalno unošenje novih elemenata i odnosa, novo MI nastalo u procesima percepcije (Rogoff, prema Fischer-Lihte). (3) Galerijski je prostor u tom smislu liminalni prostor, a iskustvo prijelaza kao procesa preobrazbe estetsko je iskustvo (nasuprot ne-estetskim iskustvima pri kojima se prijelaz ne doživljava u svom liminalnom karakteru već označava put ka nekom drugom cilju). (4)
U jednoj dionici projekta, autorice povratak u galeriju rješavaju izvedbom rada Analiza plesnog materijala projekta ART-ACT-BOX: Atelijeri Žitnjak čije su konstitutivne sastavnice plesni materijali nastali analizom prethodnoga negalerijskoga projekta. Ovaj plesni performans – niz poetskih slika izmještenih razina stvarnosti, prostora i vremena kao i interferencija i pretapanja prostora izvedbe, izvođačice i publike – zona je eksperimenta za obje autorice. Njime, iz perspektive vlastitih područja, propituju mogućnosti plesa u muzejima i galerijama i točke njihovih konvergencija, dohvaćajući, sada iz drugog kuta, temu „performing the museum“, kao i eksperimentalnu misao ranije citiranih autora. Nova kolaboracija istovremeno gradi, ruši i mijenja okvire poznatoga dok obje autorice podastiru svoje kodove na kušnju. One propituju i traže proboje vlastitih praksi unutar novostvorenoga polja. Stvaraju poetske slike, čaroliju predstave, koju istovremeno ruše, dekonstruiraju/očuđuju opisima postupaka, uključuju publiku, provociraju prostorne granice, infiltriraju se, educiraju…
U sisačkoj izložbi, povratkom u galeriju također nastaje novi rad. Ovaj je put to instalacija građena na tragovima izvedbe ART-ACT-BOX, koja je održana prije postavljanja izložbe, uključujući uz to dokumentaciju i materijale prethodnih izvedbi kao otiske sudjelujućih tijela.
Iz svega bi se rečenog mogao ustvrditi konstitutivni karakter umjetničke namjere u ovome projektu. Pritom ne mislim na koncept autorstva, već na stratešku ulogu autorske odluke, metoda i postupaka. Posegnut ću stoga za tezama Borisa Groysa koji tvrdi da jedino iz perspektive proizvodnje, umjetnost može premostiti izmiješane pozicije biopolitičkog doba - javnog i privatnog, potrošnje i proizvodnje, amatera i profesionalaca... Samo kada se promatra s gledišta proizvodnje, kaže, postoji pitanje politike umjetnosti budući da se radi o dimenziji koja nije povezana s estetskim iskustvima gledatelja već stvaralačkim odlukama. (5) U tom smislu, rekla bih, projekt ART-ACT-BOX, kao uostalom i drugi radovi Andreje Kulunčić, predstavlja skliski teren propitivanja, sumnje i vjerovanja da, s jedne strane, umjetnost može ponuditi alate na putu ka transformaciji hegemonijskih reprezentacija, a s druge, da pripada/stvara zonu začaranosti.
Irena Bekić
(1) Projekt ART-ACT-BOX je koncipiran 2016. godine od strane vizualne umjetnice Andreje Kulunčić u sklopu projekta „Performing the Museum“ kustosice Jasne Jakšić (MSU Zagreb), i partnerskih muzeja Koroška galerija likovnih umetnosti (Slovenj Gradec), Muzej savremene umetnosti Vojvodine (Novi Sad) i Fundació Antoni Tapies (Barcelona). U suradnji s autoricom, istraživanje muzejskih arhiva za potrebe projekta radile su Tihana Puc i Bella Rupena, koreografiju za izvedbu je razvila Zrinka Užbinec te dizajn kutije i materijala Dejan Dragosavac–Ruta. Izvedbe su izvodile plesne umjetnice, u Zagrebu Zrinka Užbinec, u Novom Sadu Ana Kreitmeyer, u Slovenj Gradecu Maja Kalafatić, u Barceloni Mar Medina.
Godine 2017. se nastavlja produkcija i provedba kroz nadogradnju performativnog dijela te osmišljavanje i realizacija izložbenog i diskurzivnog dijela uz aktivno uključivanje izvanumjetničke publike. Koordinatorica projekta je Martina Kontošić. Produkcija udruga MAPA. Izvedbe se realiziraju u Zagrebu, Čakovcu, Šibeniku, Pazinu i Karlovcu i izložba u prostoru Ateljea Žitnjak. Godine 2018. nastavljaju se izvedbe u Zagrebu, Poreču, Splitu, Rijeci i Sisku, te završna izložba rada u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku.
Zahvale: Ana Bedenko, Slavko Bogdanović, Marko Ercegović, Vlado Gudac, Jovan Jakšić, Luka Kulić, Vlado Martek, Nebojša Milenković, Zoran Pantelić i kuda.org, Pino Poggi, Bojana Švertasek i Slobodan Tišma.
ART-ACT-BOX tijekom 2017. sufinanciran je od Zaklade "Kultura nova", Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.
(2) E. Fisher-Lichte (2009) Estetika performativne umjetnosti. Sarajevo, Zagreb: Šahinpašić.
(5) B. Groys (2010) Going Public. Berlin: Sternberg Press.
|
