Zbirku
razgovora s povjesničarima „Povijesno gledamo“, Andrea Feldman
započinje rečenicom Georgea Malcolma Younga: „Da bismo razumjeli
određeno doba, moramo čitati sve dok ne čujemo ljude kako nam
govore.“ (1) Čini mi se da bi ista
rečenica mogla stajati na početku nekog teksta o radu Andreje
Kulunčić. Kao da je britanski povjesničar u njoj sažeo umjetničin
stav i strategije. Doista, što god radila, u koji god problem
zadirala, Andreja Kulunčić pomno iščitava slojeve nakupljene oko
predmeta svog interesa i vodi ga i razrješava uvijek u relaciji
s ljudima. Jedna od njezinih umjetničkih strategija i jest slušanje
ljudi kako govore. Ona se često mimikrijski uvlači u svakodnevne
situacije i u razgovoru s ljudima osvjetljava problem, osnažuje
ih da ga vide, da pomjere perspektivu i da kritički promišljaju.
„Komercijalizacija
povijesti“ petodnevna je akcija za vrijeme koje je, na ulazu u
stari grad Korčulu među već postojećim štandovima, prodavala turističke
suvenire. Radi se o suvenirima koje je sama kreirala aplicirajući
članke iz starog Korčulanskog statuta na hrvatskom, engleskom,
češkom, francuskom i njemačkom jeziku na jeftine predmete iz Kine
(pješčane satove, drvena kolica-kućice, buzdovane na napuhavanje,
anđele, torbe za plažu, majice itd). Cijena suvenira, umjesto
u novcu, izražena je u broju pitanja na koje je potencijalni kupac
trebao odgovoriti, odnosno u vremenu provedenom u razmišljanju
i razgovoru s umjetnicom o komercijalizaciji povijesti, o masovnom
turizmu i o odnosu Korčulana prema svome gradu i zajednici nekad
i sada.
U
osnovi ovog rada promišljanje je o reprezentacijama povijesti
u sprezi s turizmom. Je li povijesno nasljeđe turistički kapital?
Kakva se slika sebe – mjesta/grada/nacije - nudi rijekama ljubopitljivih
turista, znatiželjnih putnika i dokonih namjernika pod čijim se
putnim cipelama preobražava slika svijeta?
Povijest je razbijeno zrcalo čije krhotine valja posložiti. Ponovno
slaganje otvara mogućnost manipulacije. Pretpostavka da su turisti
željni ugode i (zasluženog) odmora alibi je za konstrukcije povijesti
i inovacije tradicije u smjeru atraktivnog i prihvatljivog. Susreti
kultura, naime, slijede principe kongruencije i konvergencije
(2). Ono što ljude različitih kultura
privlači jedne drugima jest prepoznatljivost i sličnost u različitom.
Iz toga slijedi djelotvorna receptura za masovni turizam: zanimljivosti
koje se nude, zabavni detalji iz nacionalne povijesti trebaju
održavati opće dobro raspoloženje na koje turisti troše svoj novac.
Uloženo ne smije biti iznevjereno, a domaćin ne smije podbaciti
nezanimljivom poviješću i neprepoznatljivim identitetom. Zato
se turistima nudi stilizirana pripovijest koja je bazirana na
stereotipima da bi bila što sličnija i time prihvatljiva vladajućoj
shemi u njihovoj kulturi.
Kao nagradu dobrome turistu, ovaj ima priliku kupiti suvenir i
kao pars pro toto odnijeti ga doma. Ponuda suvenira slijedi isti
princip brzoplete generalizacije kao i konstruirana povijesnost.
Suvenir je njezin otisak. On sažima povijest i tradiciju, izlučuje
specifičnost nekog naroda ili kraja koja ga legitimira, a kojom
je turistički konkurentan. Ono što ne zadovoljava ukus turista
ostat će izvan ponude. Moguće će i nestati iz slike povijesti.
Znači li izuzimanje događaja, simboliziranih suvenirom ili ponuđenih
u povijesnoj konstrukciji, iz turističkog repertoara njihov put
u stvarni zaborav? I obrnuto, grade li izmišljene ili dotjerane
pripovijesti „važeće“ identitete? I na koncu, što je s onim putnicima
čija traganja ne zadovoljavaju ponuđeni itinereri ni priče?
Na
tragu takvih pitanja, Andreja Kulunčić razgovara sa svojim kupcima
- stanovnicima i gostima turistički eksponirane Korčule. Osjećaju
li se u gradu dobrodošli; što im smeta, a što im se sviđa; što
misle o turističkoj ponudi; što o domaćinima; što Korčulani misle
o svom gradu i odnosu sa sugrađanima, kakav odnos imaju prema
tradiciji itd. Kao polazište za razgovor, umjetnica nudi suvenir
inspiriran korčulanskim spomenikom prvorazrednog značaja: starim
Statutom grada i otoka, najstarijim pravnim spomenikom na Jadranu
i drugim po redu u Slavena. Statut je najvjerojatnije pisan 1214.
godine, s glavnim korpusom iz 1265. i statutarnim odredbama, redakcijama
i reformacijama, najkasnije iz 1455. godine. Andreja Kulunčić
ispisuje neke od članaka Statuta (3)
na odgovarajuće predmete. Čitajući ih, u pravnoj regulativi otkrivamo
oblike društvenosti i način života u srednjovjekovnoj Korčuli
koji i danas ukazuju na brigu za tradiciju i zajednicu. Lako možemo
zamisliti preokupacije i brige korčulanskih predaka. Pomalo i
zavidimo jer iz perspektive našeg vremena i prostora obilježenog
srozanom moralnošću na institucionalnoj razini, etiku srednjovjekovnog
Korčulanina koji brine o dobrobiti zajednice prepoznajemo kao
nešto što smo sami izgubili, a što nam neodloživo treba.Govori
srednjovjekovnih predaka i naših suvremenika – mještana i turista
stapaju se u luku: svi oni govore o svom vremenu, o odnosima s
drugima i s mjestima u kojima obitavaju i kroz koja prolaze. Stari
Korčulani govore kroz članke zakona; turisti govore o svojim navikama
putovanja i komentiraju domaćine, njihovu ljubaznost, skupoću,
ponudu; domaćini govore o sebi, o turistima, o utjecaju masovnog
turizma na život grada, greškama i potencijalima, kao i o svojim
precima čiji život, a svoje nasljeđe, iščitavaju iz prezentiranih
dijelova Statuta.
Odabir jeftinih predmeta proizvedenih u Kini – od torbe za plažu
preko buzdovana na napuhavanje do stalka za vino – nije podilaženje
ukusu prosječnog turista niti stvar povoljne ekonomske računice
već ukazivanja na apsurde globalizacijske zbilje koju živimo.
Svjetska se proizvodnja u velikom postotku preselila u Kinu i
ostale azijske zemlje. „Made in China“ markice naći će se na predmetima
koji se kao simboli specifičnih obilježja vezuju uz neku kulturu
koja nema veze s Kinom poput plastičnih božićnih jaslica ili Svetih
obitelji No priča ide i dalje. Ne samo da se suveniri proizvode
u istoj zemlji već se i ponuda suvenira poopćila, pa se - najčešće
iz Kine - uvozi čitav niz predmeta koji preuzimaju njihovu funkciju.
U ovom radu Kina je znak, metafora globaliziranog svijeta u kojemu
su korištenje jeftine radne snage, obezličivanje identiteta, masovni
turizam i komercijalizacija povijesti segmenti istog procesa liberalizacije
tržišta kapitala.
Gradovi uz obalu načičkani su štandovima sa serijama istih sunčanih
naočala, ručnika za plažu, majica, šlapa, ukrasnih svijeća, plastičnog
nakita, svjetlećih igračaka oko kojih se tiskaju turisti u svojim
večernjim šetnjama. Postavljeni mimo urbanističkih principa starih
gradskih jezgri, (ali za volju brzinskog punjenja gradske kase)
redovito uskraćuju vizure i oduzimaju pogled na povijesne fasade
i znamenitosti. Andreja Kulunčić uvlači se u takvu situaciju na
pet večeri za kojih prodaje suvenire i razgovora s ljudima. Štandovi
pod zidinama grada prirodna su scenografija njezinom radu i točka
referencije koju će ogoliti. No ona ne docira već duhovito spaja
predmete i članke iz Statuta. Na primjer, na stalku za vino s
buteljom korčulanskog vina piše da nitko ne smije uvoziti na otok
strano vino radi prodaje pod prijetnjom kazne od 25 perpera (4),
no za kućnu potrebu ipak se može uvesti količina od jedne bačvice;
mali anđeo govori o zabrani psovanja Boga i otajstva Crkve jer
se u protivnom ima cijeli dan biti vezan za kolac, a na drvenoj
kućici iz koje iskače kukac piše da se napuštena kuća u gradu
ili na otoku može pokloniti onoj osobi koja će ju obnoviti i u
njoj živjeti i tako redom. U toj se dvostrukoj artikulaciji sadržaja
ocrtava suptilnost koja obilježava taktike Andreje Kulunčić. Ozbiljni
posao skretanja pozornosti na povijest, ljude i tradiciju ovdje
je kanalizirala kroz formu ležernog razgovora s mjerom ljetne
razbibrige što je rad učinilo lakoprohodnim i zabavnim, a autoricu
potvrdilo kao umjetnicu čiji će se ego uvijek diskretno povlači
ne bi li ostavio prostor da se čuju ljudi koji govore.
(1) Andrea Feldman, Povijesno gledamo, Zagreb, 2007.
(2) Peter Burke, Što je kulturalna povijest?, Zagreb, 2006.
(3) navedimo
samo neke od korištenih članaka:
određujemo da smo ubuduće dužni tako postupati sa susjedima, kao
što oni s nama postupaju, ne dirajući nipošto u ranije utvrđeni
položaj svih drugih zajednica.
određujemo
i naređujemo da se ni jedan čelnik .. niti koji drugi službenik
.. ne usudi i ne drzne primiti neki dar ... kao mito, pod prijetnjom
novčane globe
određujemo
da nitko ne daje zajam uz kamate, a tko dade, neka izgubi sve
kamate koje je obećao dati i polovicu glavnice, a onaj koji primi
novac u zajam uz kamate, neka izgubi 1 perper.
svaki
onaj tko čisti svoju kuću ... ne smije to smeće baciti na koje
javno mjesto ni njime natrpati ga, a osobito ne luku .. pod prijetnjom
kazne od 5 perpera. .. A uz to treba da se to smeće ukloni na
trošak toga koji ga je tu bacio.
i
svaki onaj koji stanuje na Korčuli i tu posjeduje bilo koja nepokretna
dobra, neka se smatra Korčulaninom i neka se u tim slučajevima
s njim postupa kao s Korčulaninom.
(4)
Jedan perper je imao visoku vrijednost, 10 perpera bio bi prosječni
mjesečni izdatak u 15. st. Dubrovniku.
Irena Bekić