Prvu suradnju s Andrejom Kulunčić ostvario sam kao ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik još početkom ovog tisućljeća, na projektu francuske kustosice Catherine David 'Dubrovnik ovdje i drugdje'.
Autorica je okupila mlađe međunarodne umjetnike (iz Austrije, Grčke, Francuske, Libanona, Equadora...) koji u svom radu aktivno promišljaju prostor i društveni život na različitim dijelovima svijeta, a zadatak je bio – upoznati i, na temelju svojih ranijih iskustava i načina djelovanja, osmisliti rad koji će biti referentan na lokalne prilike. Andreja je bila jedina domaća predstavnica, no iza sebe je već tada imala brojne značajne međunarodne akcije i izložbe (uz ostalo  bilježila je i nastup na kasselskoj Documenti), pa je taj dubrovački projekt i završna izložba iz 2003. - pogotovo ima li se u vidu više nego dojmljiv popis i značaj njezinih kasnije realiziranih radova - za nju bila tek manja, jedva spomena vrijedna epizoda. 
No i taj 'mali' projekt omogućio mi je uvid u njezin jedinstveno promišljen i sabran način rada. Impresionirala me je tada njezina sposobnost da u vrlo kratkom vremenu snimi ambijent, uspostavi kontakt s publikom i tamošnjim umjetnicima (njezina tema bila je upravo Galerija i njezini korisnici, njihov doživljaj statusa umjetnosti u Gradu te afiniteti u odnosu na sadržaje koje Galerija prezentira), da realizira intervjue s nekima od njih, da formira tim lokalnih suradnika različitih profila (majstor stolar, tv-snimatelj, psiholog, sociolog...), da sama oblikuje potrebnu opremu i namještaj za prezentaciju svog rada, da uspostavi simboličnu knjižnicu, organizira anketu... Sve je to, uz moju skromnu asistenciju, prilagođavajući se ograničenim produkcijskim mogućnostima te maksimalno racionalizirajući vrijeme i potrebne operacije, realizirala u ciglih nekoliko dana uoči izložbe.
Sposobnost hitrog detektiranja i ulaska u bit socijalnih obilježja pojedinog prostora, a potom brzog oformljavanja mreže suradnika koja će omogućiti rast i kontinuitet kompleksnog organizma rada, njegovu društvenu penetrantnost i stvarno djelovanje, osvještavanje i saniranje zatečenih boljki, Andreja je pokazala u niz navrata, u najrazličitijim dijelovima globusa. Često, riječ je o projektima koji zahtijevaju dugotrajan, katkad višegodišnji angažman, rad sa skupinama različitih profila ljudi; koji podrazumijevaju provociranje i razotkrivanje najmoćnijih gradskih i državnih institucija (od galerija, zatvora, do općina i parlamenata) u Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj... Upotrebom naslovnih i sadržajnih parafraza, ironije, inverzije... u projektima koji svojim subverzivnimg nabojem denunciraju društvene anomalije (Bosanci van!, 1 franak = 1 glas, Samo za Austrijance...), koristeći galerije i druge javne prostore te sredstva poput lajtboksova, kolodvorskih displeja, novina i drugih suvremenih masmedija, interneta, društvenih mreža itd., umjetnica vrši snažnu difuziju informacije, ostvaruje komunikaciju na širokom planu, omogućuje stvarnu učinkovitost, inicira društvenu promjenu.
Slična sredstva i metode upotrebljeni su i u projektu Vrapčanski jastuci  koji je posljedica petogodišnjeg (!) rada s pacijentima i osobljem zagrebačke klinike Vrapče, te vanjskim suradnicima. Rad na amortiziranju općeg zazora prema duševnoj bolesti odvijao se u različitim formama, a završno se profilirao u vidu izrade i distribucije jastuka kao sredstva terapije za same pacijente te kao predmeta-medija solidarnosti i djelatnog procesa destigmatizacije.
Nakon ranijih akcija posuđivanja jastuka, druženja povodom njih, grupnih fotografiranja i objavljivanja slika na fejsbuku, ova galerijska prezentacija, uz prikaz dosadašnjih zbivanja i medijskih odjeka, uključuje i radionicu u kojoj, osim stručnih osoba sudjeluju i bivši pacijenti te, prema vlastitim željama, posjetitelji izložbe. Jastuci se mogu kupiti, a dobiveni novac koristi se u svrhu pomoći pacijentima. Tijekom izložbe održano je više predavanja i razgovora na teme duševnih tegoba i njihovih liječenja, a cijelokupna zbivanja ponovo su obilno medijski popraćena. Tako je ova izložba uz pripadajuća događanja ostvarila funkciju releja ideje i aktivnosti u cilju destigmatizacije započete 2010. godine.
Kada sam 2014. planirao ovu izložbu, zamislio sam je kao samostalan nastup Andreje Kulunčić, no u međuvremenu, njezino se ime povuklo u pozadinu i uklopilo u autorski tim od pet protagonistica projekta uz još nekolicinu suradnika, a kao koautori jastuka navedeni su i pacijenti bolnice Vrapče. Tu činjenicu je važno naglasiti jer ona indicira bitne atribute karaktera ovog rada odnosno stremljenje stvarnom društveno-umjetničkom djelovanju. Pri tom, tradicionalno individualno umjetničko autorstvo se povlači u drugi plan, umjetnički ego je u suspenziji. Umjetnici, čini se, postaje važnija organizacija, učinkovitost, svrha zamišljenog projekta nego vlastito eksponiranje.
I sama umjetnost u ovom je slučaju samozatajno mimikrirana u korist efikasnosti društvene akcije i želje za promjenom nabolje. Tako su u nekim javnim razgovorima i prikazima ovog projekta medijski djelatnici posve  previdjeli njegovu umjetničku inicijativu i genezu, no autorica tu činjenicu ne doživljava kao hendikep.
Valja istaći i bitnu distinkciju ovog markantnog i bogatog, globalno prisutnog opusa u odnosu na mnoge, na prvi pogled slične radove tzv. 'društveno angažirane' umjetnosti. Svjesno ili manje svjesno, neki s neskrivenim predumišljajem 'konstruktivne' okrutnosti nekrosadističkog pristupa u tretmanu socijalno hendikepiranih bića, a mnogi bez startno loše namjere, umjetnici navedene orijentacije tematiziraju bijedu i boli suvremenog svijeta kako bi zadovoljili imperative određenih suvremenih trendova odnosno kustoskih očekivanja ili čak narudžbi te tako dobili na vlastitoj vidljivosti. Ugrožene skupine, žrtve društvenih segregacija, obiteljskih, ratnih i drugih okolnosti, ti 'angažirani' autori tretiraju kao zahvalan materijal, potvrđujući i prolongirajući svojim akcijama njihov status, sve u svrhu, misle, njihova vlastita spasenja, za njihovo vlastito dobro. No ako se pritom i uključuje izvjestan obzir, iskazuje empatija prema tim subjektima artističke obrade, bavljenje njima obično je jednokratno, žrtve ostaju više-manje ono što su i gdje su bile, a umjetnik po svjetskim ili manje svjetskim galerijama izlaže svoje trofeje gradeći artističko-'humanitarnu' karijeru.
Djelo Andreje Kulunčić nipošto ne treba brkati s takvim slučajevima. Osim spomenute samozatajnosti, njezini projekti u startu podrazumijevaju svijest od opasnosti neopreznog pristupa. U ovom slučaju, primjerice, pacijente se štitilo od nepotrebnog i štetnog eksponiranja (odnosno balansiralo se njihovu nazočnost primjereno njihovim potrebama i afinitetima.
No  u cilju postignuća nedvojbenog pozitivnog učinka i promjene, kako onih koji trpe (društvenu) nesreću tako i njihove okoline, umjetnica općenito izbjegava i višak sentimentalnosti te nepotrebni lament. Naprotiv, upotrebljava sva ona umjetnosti imanentna sredstva i vrijednosti: duh, invenciju, kritičnost, apsurd, humor, ironiju... Štoviše, osmišljava i konstruktivnu, suvremenim medijima posredovanu društvenu zabavu putem koje upozorava na probleme i provocira poželjne reakcije.
Andrejin rad prepoznajemo kao nastavak i suvremenu inačicu kreacije socijalne skulpture, difuznog i sveobuhvatnog djela koje je najavio i na specifičan način u prošlom stoljeću afirmirao Joseph Beuys. U tom smislu, kao što je već rečeno, svoje djelovanje ova umjetnica shvaća kao animaciju, kao pokretanje mehanizma koji će omogućiti proces transformacije, društvenog ozdravljenja.
Pa i onda kad pokretač iz ovih ili onih razloga više nije prisutan, indukcijom te stimuliranjem svijesti i kreativnosti brojnih pridruženih sudionika i aktera, ideja i proces trebaju opstati kao samoodrživi pogon.

Antun Maračić