Krajem kolovoza 2001. godine Andreja me putem naše uobičajene elektronske razmjene obavijestila da je njen novi online projekt Distributive Justice probno postavljen na web. Meni osobno bio je to vrlo zanimljiv trenutak. Naime, bilo je izvjesno da će novi projekt morati izdržati tešku kušnju usporedbe s globalno uspješnim projektom Closed Reality: Embryo, koji još uvijek vrlo živo obitava na webu i nadalje intrigira posjetitelje pretpostavkama o novim varijantama daljnjeg razvitka. Štoviše, Distributivna pravda imat će nezahvalnu ulogu da i najtvrđe skeptike uvjeri da složenost, domišljenost i cijelokupan kvalitet Embrija nije sretan rezultat mladenačkog zanosa i energije, već standard ispod kojeg Andreja ne namjerava stvarati.

Životna priča Andreje Kulunčić (1968.) uklapa se u turbulentno razdoblje devedesetih godina. Nakon što se sredinom desetljeća "niotkuda" pojavila u Zagrebu, svojim se projektima u kratkom vremenu uspjela nametnuti poslovično zatvorenoj umjetničkoj sceni. Ubrzo se pokazalo da je upravo ona jedan od najoriginalnijih i najsnažnijih umjetnika stasalih tijekom prošle dekade. Izvjesno je, a mnoge su selekcije to već pokazale, da je Andreja nezaobilazno ime suvremene hrvatske vizualne umjetnosti na svakoj izložbi priređenoj s ozbiljnom ambicijom predstavljanja relevantnog presjeka naših devedesetih. Njena sve očitija međunarodna prisutnost, ne samo putem globalne prezentacije suobrazne mediju kojim radi, već brojna sudjelovanja, nagrade i priznanja koje planetarno osvaja, upućuju na Andreju kao na onaj adut koji trebamo u našoj još uvijek neorganiziranoj i nedefiniranoj, ali primjetno življoj i uspješnijoj, strategiji prodora na međunarodnu umjetničku scenu. Selektor sljedećeg Venecijanskog bijenala ne bi trebao biti u dvojbi.

Osobno sam imao čast sudjelovati u prezentaciji Embrija tijekom listopada 1999., a nakon šest mjeseci i sumiranju rezultata prvog ciklusa njegova postojanja (sve održano u Galeriji Miroslav Kraljević). Razgovarajući s Andrejom shvatio sam da će Distributivna pravda metodološki biti na tragu Embrija, pod čim podrazumijevam strukturiranje kako projekta, tako i njegovog aspekta na webu. Istovremeno, bilo mi je potpuno jasno da je tema raspodjele društvenog bogatstva neusporedivo manje atraktivna od suptilnog poigravanja uvijek intrigantnom spolnosti kojom se Embrio makar indirektno bavio. Pogotovo je tako danas, kad je biološka nezamjenjivost i fizička neposrednost spolnosti opasno poljuljana razvojem znanosti, seksualnom permisivnosti, spolno prenosivim bolestima i indirektnom dimenzijom cyber prostora. Lavinu kontradiktornih impulsa kojima se kroz Embrio provociraju već načete razine ljudske podsvijesti i morala te bitno dotiču dubine subjektiviteta, teško je ponoviti. Stoga su Andreja i njeni suradnici povukli odličan potez i Distributivnu pravdu posvetili vrlo objektivnim, pravno-ekonomsko-društvenim aspektima zbilje. Naravno, te su dvije teme uistinu vrlo povezane i autorima se nameće izazov da ih jednog dana spoje.

S obzirom da sam stručnost, entuzijazam i promišljenost Andrejinih suradnika upoznao tijekom suradnje na Embriju, o razradi teme meni nepoznatog pojma 'distribucije pravde' nisam dvojio, ali kao osobu strukom i senzibilitetom okrenutu vizualnoj sferi najviše me zanimalo kako će tema biti prezentirana na webu. Mnogi kolege puritanskog usmjerenja takav će interes držati površnim, ali srećom, tim Distributivne pravde svjestan je da dizajn "prodaje" projekt. Naravno, samo onda kad iz njega organički izvire. Mračni, utišani, crno-crveni ambijent s pulsirajućim zeleno/crvenim usmjerivačima interaktivnosti i više-manje realističnim fiziološkim slikama preko kojih prolazi tekst odlično je odgovarao intimističkom svijetu Embrija. "Distribucija pravde", suobrazno svojoj javnoj dimenziji, razvija se u neutralno rasvijetljenom virtualnom prostoru, potpuno prirođenom apstraktnoj temi legislative koja regulira raspodjelu dobara. Računajući na odbojnu suhoparnost teme, autori su pribjegli sitnim i vedrim ikonama, preciznoj i jasnoj navigaciji te kratkim, zanimljivim i nadasve poučnim tekstovima ispisanim jednostavnim fontom na oku ugodnoj bjeličastoj podlozi. I najnezainteresiraniji laici bit će brzo instruirani i pritom shvatiti u kojoj je mjeri distribucija pravde esencijalna za njihovu egzistenciju.

ZATVORENA ZBILJA-EMBRIO/CLOSED REALITY-EMBRYO, 1999. - 2000. i dalje
http://embryo.inet.hr
multidisciplinarni umjetnički projekt; web site i instalacija

autori: Andreja Kulunčić (vizualna umjetnica & voditeljica projekta), Trudy Lane (dizajnerica), Gabrijela Sabol (sociologinja), Matija Puzar (programer), Ivo Martinović (producent)
te koautori: mr. sc. Lidija Vuković (molekularna biologinja), mr. sc. Tomislav Janović (filozof i koordinator znanstvenog dijela projekta), Romana Rozić (direktorica video dokumentacije) i Momo Kuzmanović (urednik kataloga)

Tema projekta Zatvorena zbilja: Embrio je genetski inženjering i etički problemi koje je prouzročio, a okosnica je online rad pomoću kojeg je sudionicima, ma gdje se oni nalazili, omogućeno kreiranje digitalnog embrija. Za kreaciju je potrebno dvoje sudionika bez obzira na spol (istovremeno koristeći 2 pretraživača moguće je i samostalno kreirati embrio). Pretpostavka je da će se na mreži naći dvoje potpunih neznanaca iz različitih dijelova svijeta, a obzirom da je unos osobnih podataka proizvoljan, moguće je nastupiti i pod fiktivnim identitetom. Nakon što su se partneri sreli na webu i o tome primili potvrdu uz ime osobe koja je na drugom kraju procesa, otpočeo bi interaktivni dio kreacije. Za one koji bi na site došli bez dogovora postojala je i opcija najave odnosno rezervacije: dana 30.9.2001. šest je termina predloženo za susret. Svaki partner naizmjence prima po jedan unaprijed zadani upit (ukupno 12 upita, svatko po 6), po kojima u zadanoj tabeli sastavljenoj po suvremenim medicinskim spoznajama određuje različita psiho-fizička obilježja djeteta. Osim izgleda i mentalnih sposobnosti, moguće je odrediti npr. brzinu metabolizma, sklonost bolestima, stupanj agresivnosti... Pri svakom sljedećom upitu ispisuje se dotadašnji rezultat odabira. Posljednji upiti odnose se na područje genetskog inženjeringa: koji pritajeni genetski kod budući "roditelji" žele aktivirati (pretpostavka je da u sebi sadržimo genetsku datoteku svih evolutivnih faza) te koju genetsku mutaciju i zašto je želimo izvršiti na embriju (uz pretpostavku da je znanost potpuno ovladala manipulacijom gena). Nakon što se izlista potpuni opis izabranih karakteristika embrija za koji je svaki od sudionika polovično odgovoran, slijedi finalni upit: žele li sudionici da se dijete rodi ili ne. Ako oba potvrde, embrio odlazi u galeriju embrija (do 30.9.2001. 411 embrija), a u protivnom se, uz pulsirajući crveni natpis ABORT, podaci brišu (do 30.9.2001. 15 abortusa). Galerija embrija materijal je daljnje programske obrade. Svaki embrio ima broj, ime roditelja, vrijeme začeća i ispis svih izabranih karakteristika. Galerija se automatski statistički analizira te u brojčanom i grafičkom izrazu uspoređuje sa stvarnom populacijom. Podaci su vrlo zanimljivi, čak neočekivani, a do njih se može doći i bez prethodnog sudjelovanja u "igri stvaranja embrija". Online segment uključuje mailing listu čiji sudionici dobijaju informacije vezane za problematiku genetskog inženjeringa i izbornik "diskusija" preko kojeg mogu raspraviti bilo koji intrigantni aspekt toga projekta.

Tijekom tzv. aktivne faze projekta (listopad 1999. - travanj 2000.) tim Embrija održao je niz predavanja po Hrvatskoj (Filozofski fakultet, PMF, Mirovni studiji i Ženski studiji u Zagrebu, MMC Rijeka, Galerija "Otok" Dubrovnik) uz sudjelovanje lokalnih znanstvenika koji se bave problematikom genetskog inženjeringa. Predavanja su uključivala uvodnu riječ, rad posjetitelja na webu te potom diskusiju. Slična shema zadržana je na finalnoj izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević kada su održana 4 predavanja vodećih hrvatskih stručnjaka, pobornika i protivnika, s područja etike, bioetike te genetskog inženjeringa na biljkama i životinjama. Predavanjima je uvijek prethodila akcija na ulicama tijekom koje je tim dijelio pozive i letke za sudjelovanje u projektu. Na završnom zagrebačkom nastupu zainteresiranim pojedincima i udrugama ponuđeno je da sami organiziraju predavanje kojim bi predstavili svoj stav o problematici genetskog inženjeringa. Uz hardversku podršku prezentacije, publici je na raspolaganje ponuđena literatura i zbirka novinskih članaka, a bio je predstavljen i dokumentarni video materijal snimljen na svim dotadašnjim prezentacijama projekta. Isti obrazac korišten je na ostalim sudjelovanjima projekta u zemlji i inozemstvu: 1999. Rim, Italija (Međunarodni bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana); Rijeka (prezentacija hrvatskih sudionika Bijenala, Moderna galerija); Zagreb (Galerija M. Kraljević); 2000. Luzern, Švicarska (19. Internacionalni festival filma i novih medija VIPER 99); Atena, Grčka (Međunarodni festival Medi@terra 99 - 5. mjesto); Zagreb (2. Nagrada na web natječaju Multimedijalnog instituta mi2); Sarajevo, BiH (Ambijent 90, Collegium artisticum); Osnabruck, Njemačka (EMAF2000); Rijeka (Ambijent 90, Moderna galerija); Sao Paulo, Brazil (FILE); Split (Međunarodni festival novog filma i videa, Grand Prix); Los Angeles (Flip, Brewery Project); 2001. New York, SAD (The Alternative Museum, web izložba); New Delhi, India (10. Trijenale Indije, Grand Prix); Jaipur, India (radionica); Beč, Austrija (Double Life, Generali Foundation); Zagreb (Ispričati priču, MSU).

DISTRIBUTIVNA PRAVDA/DISTRIBUTIVE JUSTICE, 2001. - 2003.
http://www.distributive-justice.com/
multidisciplinarni projekt; web site & instalacija

autor: Andreja Kulunčić (vizualna umjetnica i voditeljica projekta), Tomislav Janović (filozof), Neven Petrović (filozof), Gabrijela Sabol (sociologinja), Ivo Martinović (foto & video), Matija Puzar (programer), Dejan Janković (dizajner) i Trudy Lane (dizajnerica)

Jednostavno govoreći, projekt se bavi pitanjem bilo čijeg udjela u zajedničkom dobru i načinu njegove raspodjele unutar različito koncipiranih društvenih uređenja, odnosno, zemalja. Rekli smo da je struktura projekta slična onoj u Embriju. Projekt je za sada, i to ne u cijelosti, tek postavljen na webu. Za segmente koji još nisu uploadani stoji obavijest o terminu kad će biti u funkciji: društveno-ekonomska karta svijeta (studeni 2001), diskusija (proljeće 2002), forum (razmjena razmišljanja o projektu, listopad 2001), bilten i razgovori bit će u pogonu nakon što se projekt počne razvijati u realnom prostoru. Aktivni su izbornici: teorija (sažeti pregled teorija o društvenoj distribuciji bogatstva te anketa kojom korisnici mogu saznati svoj distributivni profil), upitnik (definira socijalni profil sudionika i njegovo mišljenje o distribuciji pravde u njegovoj zemlji), web portal (mogu se prijaviti dobrovoljci zainteresirani za aktivno učešće u radu i oblikovanju projekta). Publici zacijelo najatraktivniji izbornik igara sada je moguće koristiti samo kroz igru "Kreiraj društvo po svojim željama" gdje sudionik može distribuirati novac, slobodu, socijalni položaj, mogućnosti, javne službe i zadovoljstva po svom nahođenju. Statistička obrada dobivenih podataka za sada nije uploadana, a u najskorije vrijeme pridružit će joj se još jedna igra (op.a. tekst je pisan u rujnu 2001.). Projekt će imati svoje javne manifestacije, tribine, okrugle stolove, koji će se dokumentirati video snimkama, a na kojima će publika uz asistenciju ispunjavati formulare i tako kreirati osnovu za statističke analize. Stav je sociologa da online anketa nije dovoljno objektivna za znanstveno relevantnu statističku obradu. Distributivna pravda već je predstavljena na izložbi Becomings u Tirani, Albanija, a do sada su dogovoreni nastupi u Sidneyu, Prištini, Ljubljani, Torinu i Parizu. Međunarodna turneja, uz onu globalnu putem weba, od izuzetne je važnosti za ovaj projekt. Pretpostavka tima je da će upravo lokalna publika u svakoj od zemalja dati radu nužno potreban naboj i akumulaciju podataka koji će ga učiniti relevantnim i izvan umjetničke sfere. Na samostalnoj izložbi u Galeriji PM u svibnju 2002. godine projekt će biti predstavljen zagrebačkoj publici.

Pri analizi opisa oba projekta vidljivo je koliko modusa suvremene umjetničke prakse u sebi objedinjuju. Multimedijalni su i multidisciplinarni, socijalno angažirani, razvijaju se tijekom svog postojanja, uključuju publiku na razini višoj od puke interaktivnosti (koja zapravo i jest prirodna potencija Interneta). Kad se pak analizira odjek Embrija kod publike i u medijima, vidljivo je da je projekt ostvario ideal angažirane umjetnosti da se probije do najšire javnosti, odnosno do ljudi koji inače nisu redoviti posjetitelji izložbenih prostora. Isto se može utvrditi i za medije. Reportaže o Embriju nadišle su zabran kulturnih rubrika i često su se, uz očekivane segmente tiska i izdanja koja se bave digitalnim medijima, pojavljivale u neočekivanim prostorima dnevnih rubrika i znanstvenih priloga. U realizaciji projekta tim je razbio i početno nepovjerenje koje elitna znanstvena zajednica gaji prema tretmanu "njihovih tema" u drugim disciplinama, a naročito njihovo čuđenje da se predavanja na temu genetskog inženjeringa mogu odvijati u galerijskim ili izložbenim prostorima. Ova težnja ka sinergiji disciplina i nadilaženju njihovih umjetnih podjela najbolje je što je rad Andreje Kulunčić baštinio od nasljeđa suvremene umjetničke prakse. Od tuda proizlazi i njena želja za ravnopravnim autorskim tretmanom svih sudionika projekta. Sa žaljenjem mogu konstatirati da zbog nedostatka novca nije do kraja zaživio video aspekt Embrija koji bi na najsnažniji način prikazao njegove društvene dosege. Sati i sati dokumentarnih zapisa čekaju montažu, a potom i prenošenje na medij DVDa.

Multidisciplinarni pristup Andreja je razvijala i na paralelno izvođenim, manje grandioznim, ali zato ništa manje vrijednim projektima.

Rad Šetnja gradom/City Walks Andreja je izvela s Ivom Martinovićem, po pozivu likovne kritičarke Ive R. Janković za izložbu Zadar uživo u kolovozu 2001. godine. Izložba je uspješno ostvarila ambiciju da u jeku turističke sezone site-specific radovima razotkrije slojeve gradskog života koji se ne uklapaju u turističku viziju grada. Andreja se posvetila njegovim građanima. Tijekom dvije šetnje po Zadru razgovarala je sa šarolikom grupom ljudi - od povratnika i nezaposlene radnice, do kompjutorskog dizajnera, barkajola i lokalnog razbijača. Svatko je dao svoje viđenje grada i njegovog aktualnog društveno-ekonomskog trenutka. Razgovori su u dvojezičnom obliku objavljeni u uobičajenoj preklopnoj formi reklamno-turističkog deplijana. Uz reprodukcije najpoznatijih spomeničkih vrijednosti grada, mape grada s ucrtanom Andrejinom rutom i lokacijom razgovora, objavljene su i fotografije koje prikazuju ambijente vezane uz svakog pojedinog sudionika.

Za izložbu Mala zemlja za veliki odmor koju su 2000. godine povjesničarke umjetnosti Ana Dević i Nataša Ilić organizirale u ljubljanskoj galeriji ŠKUC, Andreja je izvela projekt Enjoy the Beach. Umjesto uobičajenih uputstava i suvenira koji se dijele turistima pri ulasku u našu zemlju, Andreja je zajedno sa suradnicima dijelila komplete od 20 vrećica za smeće. Na papirnatoj poveznici s logom akcije Enjoy the Beach stajala su uputstva o korištenju vrećica s porukom da će se uz manje ostavljenog smeća na plaži više uživati. Realno stanje većine naših plaža, ili barem njihovog neposrednog okoliša, zorno je predočavala reprodukcija na ovitku. Akcija je snimljena video kamerom, a materijal bogat komičnim zgodama montiran je, predstavljen na HTV-u i u toj formi predstavljen Hrvatskoj turističkoj zajednici za njihov program ljetnih akcija u 2002. godini. Paradoksalno, za ovu akciju, kao uostalom i za izložbu Ive R. Janković, bez obzira na njihovu evidentnu društvenu korist i razlog, ni lokalne, niti više instance vlasti nisu pokazale nimalo razumijevanja.

Svoj možda najpotresniji rad Nama: 1908 zaposlenih, 15 robnih kuća Andreja je izvela za izložbu Što, kako i za koga posvećenu 152. obljetnici Komunističkog manifesta izbornica Ane Dević, Nataše Ilić i Sabine Sabolović. Rad se direktno referirao na proces privatizacije u Hrvatskoj koji je netransparentnim, a često i kriminalnim vođenjem doveo do stečaja i propasti velik broj do tada solidnih poduzeća. U vrijeme pripreme i održavanja izložbe, u kasno proljeće 2000. godine, svoju je agoniju doživljavala Nama, najveći lanac robnih kuća u Hrvatskoj. Radnici, mahom žene, suočeni sa zatvaranjem poduzeća i gubitkom radnih mjesta, pribjegli su štrajku i neprekidnim dežurstvima kako preko noći poduzeće ne bi prešlo u ruke ovrhovoditeljima. Događaje su svakodnevno pratili svi hrvatski mediji, iako je već tada svima, poučenima sličnim događajima, bilo jasno da glas javnosti neće moći spasiti poduzeće, ma koliko njegovi zaposlenici bili u pravu. Rad, na koji je ova dramatična situacija navela Andreju sastojao se od plakata postavljenog u nama tada novim city light boksovima kojima se najčešće reklamiraju proizvodi visoko sofisticirane svjetske industrije i bankarstva te oglasa u novinama. Plakat je prikazivao službenicu Name, a njene dvije kolegice pozirale su za reklamni oglas namijenjen novinama. Uz stručni make-up i unatoč službenim odorama izgledale su gotovo glamurozno. Po sredini njihova lika otisnut je krupni logo Name pod kojim je ispisan tekst: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća. Andrejina strategija izazvala je potpunu pomutnju. Građanstvu nije bilo jasno oglašava li se to možda ponovno otvaranje robnih kuća. Glamur plakata također je uzrokovao zabunu. Na moje pitanje bi li veći efekt bio postignut da plakati prikazuju radnice Name osiromašene i obespravljene, dakle jadne i bez dostojanstva, Andreja je utvrdila da ih ne želi dodatno ponižavati jer smo ionako svi već otvrdnuli na slike socijalne bijede. Namjera joj je bila da način oglašavanja visokoprofitne, globalne industrije koja uz pomoć korumpiranog državnog aparata razara našu ekonomiju upotrijebi kao sredstvo kojim će animirati pasivnu javnost da otpočne pronalaziti načine za spas ne samo Name, već i sebe. Naposljetku, lanac robnih kuća Nama do danas se kako-tako održao. Rad o Nami izveden je kad se Embrio već bio zahuktao i postao uspješan projekt. Na izvjestan način ovaj rad najavio je temu distributivne pravde.

Svim opisanim projektima zajednička je subverzivna strategija i svojevrsni parazitizam kojim se ustaljeni način reproduciranja fabricirane svijesti (reklamni plakati, pokloni pri ulasku u zemlju, turistički deplijani, kompjuterske igre itd.) koriste za aktivno propitivanje namjerno zapostavljene i potiskivane problematike. U vrijeme kada je pluralizam estetika učinio jasno definirano područje umjetnosti bespredmetnim, Andreja Kulunčić posvetila se radu koji za fokalnu točku uzima aktualna društveno-politička događanja. Globalne teme obrađuje u mediju interneta, lokalne kroz odgovarajući tiskani medij. Njeno je uvjerenje da umjetnost ne može promijeniti svijet, ali smatra da može poslužiti kao forum čija će energija okupiti ljude današnje fragmentirane društvene stvarnosti kako bi je kroz ponovno međusobno upoznavanje počeli doživljavati u njenom totalitetu, a ne svatko u svom ekskluzivnom segmentu. Na globalnom planu, iako se realno koristi u malom postotku, internet se pokazao moćnim oruđem povezivanja. Andreji je zapravo riješio privatni problem. Diplomirana kiparica dolaskom u Zagreb našla se, među ostalim stvarima, i bez ikakvog prostora za rad. Otkrila je virtualni prostor i cijelu grupu ljudi s kojima se, radeći na internetu, povezala, upoznala i počela surađivati. Multimedijalna priroda interneta i njegova mogućnost obuhvaćanja složeno strukturiranih projekata logično joj je nametnula i timski rad, kojim je danas jedino moguće povezati razbijene segmente zbilje. A nije li to oduvijek prava uloga umjetnika, makar radio s onu stranu estetskog?

* Andreja Kulunčić diplomirala je na Odsjeku kiparstva Fakulteta za primijenjenu umjetnost i dizajn u Beogradu, Jugoslavija. Od 1992. - 1994. studira na Mađarskoj akademiji lijepih umjetnosti u Budimpešti kod profesora Jovanovics Gyorgy-a. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.

Branko Franceschi