KP: Što je temeljna ideja jednogodišnjeg projekta "O stanju nacije"?

A.K.: Pozvana da sudjelujem u projektu "Zemlja ljudskih prava"/"Land of Human Rights" od kustosica galerije Miroslav Kraljević, Antonije Majače i Ivane Bago, nametnulo mi se pitanje, tko su u Hrvatskoj osobe koje nemaju ista prava iz perspektive većine te može li se otvoriti bilo kakav dijalog o toj temi na afirmativan i edukativan način koji će uključiti suradnju i jednih i drugih.

Hrvatska nije multikulturalna, ali se stvari mijenjaju. Naime, želja za ulaskom u EU ujedno je i otvaranje vrata novoj radnoj snazi, a to prosječni građanin ne osvještava. Stoga mi se činilo kako je dijalog na temu "drugog" tj. ne Hrvata, ne katolika, ne bijelca, potreban. Dok u inozemstvu ljudi često imaju osobno iskustvo kroz rad, susjedstvo, druženje, brak itd. s ljudima drugih kultura i rasa, kod nas ljudi nemaju tu vrstu osobnog iskustva. Samim tim, mišljenja nisu formirana na temelju osobnog stava o "drugom". Kod nas je "drugost" iskonstruirana, najvećim dijelom novinskim naslovima i podnaslovima.

Projekt "O stanju nacije" s jedne strane se bavi istraživanjem tog odnosa prema "drugom", a s druge strane, stvaranjem novih modela formiranja tolerancije i mogućnošću dekonstrukcije "drugosti" u hrvatskom društvu.

KP: Dakle, tijekom ovog projekta istraživala si socijalnu integraciju "drugog". Što možeš reći o hrvatskom kontekstu vezano uz ovu temu?

A.K.: Nakon godinu dana rada s radnom grupom, koju su činili filozof Hrvoje Jurić, psihologinja Anita Lauri Korajlije, antropologinja Sanja Potkonjak i sociologinja Višnja Vukov, došli smo do zanimljivih rezultata. Naime, istraživanje socijalne distance koje smo proveli na 200 osoba u Zagrebu, pokazalo je da su kod naših ispitanika najmanje tolerirane tri skupine: homoseksualci, Romi i Kinezi. S tim što je prag tolerancije jako visok (što je sjajno!), kao da nisu Hrvati ispunjavali upitnike, već stanovnici recimo skandinavskih zemalja.

Sve rezultate jednogodišnjeg istraživanja izložili smo u galeriji. Pri tome smo afirmativne podatke pokazali na vanjskom staklu galerije. Tako bi na primjer 86% ispitanika voljelo imati Kineza za prijatelja, 72% ispitanika imalo bi Rome za susjede. U galeriji smo pak istaknuli negativne pokazatelje istraživanja. Tako na primjer 37% ispitanika smatra mušku homoseksualnost posve neprihvatljivom, a 33% ispitanika ne bi voljelo Roma ili Romkinju za životnog partnera svoga djeteta itd.

Unutar radne grupe smo mnogo razgovarali o tome zašto su rezultati neobjektivno visoki, kao i što su razlozi socijalne distance. Prema našim zaključcima, glavni razlozi netolerancije bili bi obitelj, crkva, obrazovanje i mediji. Budući da su mi se prva tri navedena razloga činila presloženim za mogućnosti ovoga projekta, odlučila sam se fokusirati na četvrti - medije.

KP: Ovaj projekt je tako pokušao istražiti koje su mogućnosti podizanja odgovornosti medija kada je riječ o socijalnoj integraciji "drugog". Do kojih ste rezultata došli?

A.K.: Radi se o tri potpuno drukčije definirane skupine (homoseksualci, Romi i Kinezi) i nema nikakve sličnosti u njihovom tretmanu u medijima. Zanimalo me što pripadnici tih skupina misle o tome, pa sam napravila devet video intervjua (razgovarala sam s po tri osobe iz svake skupine) koje smo potom postavili u galeriji. Pitala sam ih ciljano što misle o slici koju mediji konstruiraju o njima i kako bi se to moglo promijeniti.

Recimo, Kinezi ne doživljavaju sebe inferiornima. Rade svoj posao, dok je tržište dobro ostaju, ako posao pada, kreću dalje. Uglavnom, nemaju prijatelje među Hrvatima, problem je svakako jezik, pa očekuju da će se druga generacija bolje uključiti u društvo. Međutim, Kina je jako dinamično u svom razvoju, i sve više njih razmišlja o povratku.

Romi možda najviše osjećaju diskriminaciju. Recimo, naslovi poput "Rom ponovno ubio", "Rom silovao", jako im smetaju. Naime, nikad ne piše "Hrvat silovao". A ako se piše pozitivno, onda je to: "Rom je završio srednju školu", što bi pak značilo da je to rijetkost pa time i važna vijest. Smeta im izjednačavanje jedne osobe s cijelom zajednicom. Smeta im isto tako i što se u crnoj kronici Romi navode punim imenom i prezimenom, a Hrvati inicijalima. To smatraju povredom privatnosti. I doista nisu izjednačeni. Njih se u novinama ne pita što na primjer misle o prometu u gradu, ekonomskoj krizi ili o nasilju na cesti, već isključivo vezano uz romske teme.

Što se tiče homoseksualnih osoba, oni su smjelije ušli u medije koji su im i pomogli i odmogli, što potkrepljuju brojnim primjerima u video intervjuima koje sam s njima napravila.

Važan dio istraživanja, koji je organizirala koordinatorica projekta Ana Kutleša je arhiva od oko 300 novinskih članaka koje smo izložili u galeriji. Najviše članaka smo našli o homoseksualnim osobama, zatim Romima koji su, nažalost, uglavnom u crnoj kronici, a najmanje o Kinezima. Radi se uglavnom o stereotipima.

Treći segment bile su radionice sa studentima (uglavnom novinarstva, antropologije i sociologije), na kojima smo analizirali tekstove novinskih članaka, izvlačili stereotipe i zapravo pronalazili jako malo pozitivnih informacija. Tako smo na primjer vidjeli da su Romi slobodne duše, da su pripadnici gay populacije dobri stilisti, te da će Kinezi raditi za šaku riže. Međutim, sve su ovo zapravo stereotipi i nisu prave afirmacije.

Osim toga, organizirali smo okrugle stolove i prezentacije na temu "drugih" u medijima, pri čemu smo se trudili uključiti i novinare, teoretičare i "druge" kako bismo sa što više strana zaokružili temu. Posjećenost je bila dobra, i to uglavnom mladi ljudi. To mi na neki način signalizira da su mladi danas svjesni problema te da su zainteresirani za dijalog.

KP: Na koji način si u ovom radu intervenirala u prostoru medija, zašto je ova metoda bila važna te kakve su bile reakcije medija?

A.K.: Mediji su jako "oružje" kako u formiranju loših stereotipa, tako i u razbijanju istih. Radeći, s jedne strane s mladim budućim novinarima i antropolozima, a s druge infiltrirajući virus-vijesti u mainstream medije, mislim da smo krenuli u "napad" s dva važna fronta :

Naime, u suradnji s novinarima i pripadnicima manjinskih skupina društva, tijekom projekta su u hrvatskim medijima objavljivane svojevrsne virus-vijesti, koje su pripadnika gay populacije, Kineza i Roma prikazivali na isti način kao i većinsko stanovništvo. Pokušali smo osvijestiti na suptilan način, nikako ne napadan, da oni također čine hrvatsko društvo te da dijele isti društveni i životni prostor. Vijesti su naravno bile istinite! Projekt je na ovaj način aktivno pokušavao pronaći nove modele formiranja tolerancije.

Na primjer, na temu o viziji Zagreba u jedan dnevni list poslali smo mišljenja naših suradnika Kineza i Roma iz perspektive građana ovog grada koji razmišljaju o potrebi zaštite mladih od nasilja tijekom večernjeg izlaska ili o budućoj internacionalizaciji grada. Za jedan ženski časopis naša gay suradnica napisala je da sa svojom partnericom razmišlja o posvojenju djeteta (što je kod nas, na žalost, tabu tema), itd. Znači progovorili smo o njihovim situacijama i mišljenjima o kojima ih inače nitko ne pita.

Na tom zahtjevnom poslu kontaktiranja medija i plasiranja naših virus-vijesti radila je Nevena Tudor. Iskustva su bila različita, recimo Radio 101 nam je u potpunosti bio partner u projektu, Hrvatski radio II. program je isto pristao objaviti par virus-vijesti. S dnevnim novinama smo se najviše borili, a najmanje uspjeli. Naime, novine se boje da su naši prijedlozi subverzivni, jer se radi o umjetnosti, a da će novinari koji nam daju zeleno svjetlo dobiti otkaz. Problem je i to što bi oni htjeli kontakte i priče, ali bez našeg prisustva. A to bi značilo vraćanje u istu stereotipnu matricu. Želja nam nije bila korigirati novinare niti raditi subverzivne vijesti, već postaviti pravo pitanje, što znači ne pitati Roma o situaciji u Kozari Boku (dijelu Zagreba gdje žive Romi), već o njihovom mišljenju o životu u Zagrebu, promjenama u državi itd. Naši listovi nerado pokazuju druga lica i njihove doprinose društvu. I zapravo me iznenadila količina otpora na koju smo nailazili kod pojedinih urednika.

KP: Što mogu biti efekti ovoga projekta te koje efekte očekuješ?

A.K.: Prije svega da za trenutak razmislimo o svom osobnom stavu prema "drugom". Čak i kada tvrdimo da smo tolerantni, pitanje je što to zapravo znači? Znači li to da "tolerantna" osoba neće pljunuti mladu Kineskinju na ulici (na žalost to se događa), ili da će joj i priskočiti u pomoć ako joj se kakva neugodnost dogodi (što se na žalost ne događa)?

Osobno imam osjećaj da kod nas ljudi ne slušaju jedni druge i da nema propitivanja niti razumijevanja. Stoga pokušavam mlade ljude naučiti kako slušati, razviti im kritičku svijest, bilo da čitaju ili pišu. Pokušavam ih upozoriti da možda ne znaju nešto te da se moraju potruditi to prihvatiti i naučiti. Mislim da s mladim ljudima vrijedi raditi. Otvoreni su, imaju pitanja i nisu još posve sigurni u svoje prosudbe. Točno se može vidjeti da u jednom trenutku počnu slušati. Pri tome nisam ja ta koja im govori nego im dovedem stručnjaka. Zbog toga smo imali tako puno događanja u prostoru galerije. Galerija nije funkcionirala kao izložbeni prostor, nego kao prostor razgovora, promišljanja i stvaranja virus-vijesti o "drugom".

Dobrom funkcioniranju prostora mnogo je doprinio dizajn prostora, koji je odlično napravila grupa mladih arhitekata iz Zagreba Archisquad (odred za arhitekturu savjesti) od 4 tone starih novina.

KP: Često ne koristiš galerijski prostor za izlaganje svojih radova, već kao prostor gdje projekt nastaje. Dinamična interakcija između publike, suradnika i tebe kao autora je izložena tijekom vašeg procesa istraživanja, rada i nastojanja da pronađete odgovore. Zašto je za tebe, kao umjetnicu, važan ovaj način pristupa u kojem nikada ne znaš njegov ishod?

A.K.: Galerija se ovdje javlja kao prostor white cubea u smislu da sve tu može ući, nema unaprijed postavljenih mišljenja, atributa, stereotipa, diskursa, ali ne i white cubea u smislu izlaganja "artefakta". Galerija je neutralna, nema nečega što se već negdje diskutiralo i gdje je prosudba već donesena. Tu je jedna praznina u koju svi možemo unositi, iznositi, dodavati, oduzimati. Pomalo kaotična radna atmosfera, rekla bih. Tu je izložak tj. "artefakt" - osobno promišljanje odnosa prema "drugome". Jesam li "prvi" zato jer je netko "drugi"? Može li način tretiranja tog "drugog" biti bolji i osvješteniji u mom osobnom, ali i u širem društvenom kontekstu?

Uključenost u društvene teme, širenje komunikacijskih modela i suradnja sa stručnjacima različitih profesija obilježavaju moju umjetničku praksu. Osjetljiva sam na raspon nijansi unutar socijalne pravde i radove često temeljim na prethodnom istraživanju. Pokušavam skupa s publikom i suradnicima otkriti zamke, kontradikcije i, u ovom slučaju, deklarativnu toleranciju društva čiji smo dio. U većini mojih radova smisao je u razvijanju načina dijaloga i u (ako je ikako moguće) pružanju jednog drugačijeg - suptilnog, ali jasnog - modela za rješavanje problema na koji se rad fokusira. Pri tome, naglasak nije na rezultatu, nego na procesu i kvalitetnom sudjelovanju publike i suradnika na projektu.

KP: Većina tvojih radova uključuje sudjelovanje stručnjaka iz različitih područja: antropologa, filozofa, sociologa i drugih. Zašto insistiraš na interdisciplinarnom radu?

A.K.: Da, tijekom nastajanja radova često uključujem stručnjake iz drugih disciplina, pogotovo u Internet radove, koji su više zamišljeni kao "tool for knowledge", a manje kao direktno angažirani radovi (kao npr. opsežan projekt "Distributive Justice" http://www.distributive-justice.com/ predstavljen na Documenti11 u Kasselu 2002.). Posljedica je to širine polja koju želim obuhvatiti projektom. Radeći skupa s filozofima, sociolozima ili recimo urbanim antropolozima mogu zaći puno dublje u temu, koristiti drugačije metodologije u pristupu, osvijetliti isti problem (temu) s različitih točki gledišta. Mislim da to daje jednu kompleksniju, precizniju i otvoreniju sliku, od one što bi bilo tko od nas kao pojedinac obradio iz svoga kuta. Osim toga rad s drugima je jako inspirativan, kao različiti slojevi koji se dodiruju, prožimaju, ali svejedno zadržavaju svoju autonomiju unutar projekta.

KP: Aktivisti su često eksplicitni u svojim zahtjevima i porukama. Za razliku od njih ti uvijek mnogo suptilnije pristupaš javnosti.

A.K.: Da, ne vidim svoj rad kao otvoreni aktivizam. Zapravo sam nebrojeno puta pri pokušaju suradnje s aktivistima došla do razmimoilaženja u stavovima s njima. Bilo je i uspješnih suradnji, ali uvijek s jednim pažljivim odmakom... Aktivisti pokušavaju biti glasni i eksplicitni, što razumijem i podržavam do neke granice, dok ja svoje poruke pokušavam provući skoro neprimjetno s afirmativnim pristupom i vjerom u dijalog. Možda se na koncu negdje i dopunjujemo :

KP: Može li danas umjetnost biti angažirana i doprinijeti pomaku u postojećim idejama, mišljenjima i stavovima.

A.K.: Umjetnost može postaviti prava (precizna) pitanja, tražiti drugačije odgovore, otvoriti čak i nove krugove tj. modele rješavanja, ali ne u smislu jednog rada. Mislim da svi skupa pomažemo jednim otvorenijim i kritičnijem promišljanju, pod uvjetom da smo u tome pažljivi i etični u odnosu prema skupini o kojoj je u radu riječ. Puno je loših angažiranih radova (kao uostalom i u svim drugim vidovima umjetnosti), što onda još dodatno opterećuje već i ovako od društva marginaliziranu skupinu.

Osobno mislim da rad treba imati otvorenost i bar pokušati ići dalje od pukog nabrajanja tj. markiranja problema. Stoga najviše cijenim radove koji ne zatvaraju problem, već suprotno, otvaraju nove mogućnosti odnosa među sudionicima unutar tematiziranog probl