Zagrebačka Galerija Miroslav Kraljević na dva je tjedna postala središte projekta "O stanju nacije" Andreje Kulunčić. Uključenost u društvene teme, širenje komunikacijskih modela i suradnja sa stručnjacima različitih profesija obilježavaju umjetničku praksu ove istaknute umjetnice. Osjetljiva na raspon nijansi unutar socijalne pravde, svojim radovima utemeljenim na pomnom istraživanju, ona često razotkriva zamke, kontradikcije i deklarativnu toleranciju suvremenog društva. Posjet galeriji, privremeno pretvorenoj u novinarsku redakciju, zahvaljujući prostornom oblikovanju arhitekata ARCHISQUAD - a, odreda za arhitekturu savjesti, bila je prilika za razgovor s autoricom o projektu i izložbi.

"Sve je krenulo od toga što me je Galerija Miroslav Kraljević pozvala da napravim rad za projekt "Land of Human Right". To je veliki projekt koji uključuje više umjetnika i šest umjetničkih institucija iz: Graza, češkog grada Ústí nad Labem, Dresdena, Budimpešte, Ljubljane i Zagreba. U okviru teme ljudskih prava, mene je zanimalo tko su oni prema čijim su pravima naši ljudi najmanje tolerantni, odnosno koga smatramo "Drugima", ako smo mi "Prvi". Osobno ne volim izraz "Drugi", ali to je izraz koji se ukorijenio. Istraživanje smo najprije htjeli raditi s nekom velikom istraživačkom kućom, ali se tu predračuni dosezali i do 10000 eura što budžet projekta, usprkos svom zvučnom nazivu, nije mogao pokriti. Stoga smo se obratili Filozofskom fakultetu, tj. Aniti Lauri Korajlija s Odsjeka za psihologiju. Ona je sa studentima napravila, na 200 ispitanika, istraživanje socijalne distance, odnosno koliko blizu puštaš drugu osobu, ne da li je voliš ili ne, nego može li Kinez biti tvoj susjed, tvoj prijatelj, može li Rom biti učitelj tvoga djeteta, homoseksualac biti partner tvoga djeteta - što implicira i da je tvoje dijete homoseksualna osoba - može li homoseksualac biti predsjednik države i tako dalje. Ubacili smo podulju listu različitih ljudi - različitih vjera, nacionalnosti, orijentacija.
Istraživanje je pokazalo da su tri najmanje tolerirane skupine homoseksualci, Romi i Kinezi. S tim što je prag tolerancije jako visok, gotovo kao da su Šveđani ispunjavali upitnike, što je sjajno. Afirmativne smo podatke izvukli i pokazali na vanjskom staklu galerije. Na primjer, 86% ispitanika voljelo bi imati Kineza za prijatelja,72% ispitanika imalo bi Rome za susjede. No ti bi postotci bili puno manji da se ispitivanje nije provodilo samo u gradu.
U galeriji smo pak istaknuli negativne pokazatelje istraživanja. Na primjer: 37% ispitanika smatra mušku homoseksualnost posve neprihvatljivom, a 33% ispitanika ne bi voljelo Roma ili Romkinju za životnog partnera svoga djeteta.
Radna grupa - Sanja Potkonjak, antropologinja; Anita Lauri Korajlija, psihologinja; Višnja Vukov, sociologinja i Hrvoje Jurić filozof - analizirala je upitnik i dala mu teorijsku osnovu. Njihovi se tekstovi mogu pročitati na izložbi.

- Rezultate istraživanja koristili ste kao osnovu za izložbu?
Da, treći dio projekta, ovaj u galeriji, gradila sam na prva dva. Uzela sam tri najmanje tolerirane skupine i rezultate istraživanja radne grupe koji govore da mediji jako puno utječu na razmišljanje prosječnog Hrvata o tim trima skupinama. Naravno, ne samo mediji. Tu je obrazovanje, obitelj i crkva, ali mediji su nešto s čim ja mogu u okviru projekta raditi. Oni su javni.

- S obzirom da ste puno radili vani - na primjer s azilantima u Austriji ili radnicima strancima u Sloveniji - možete li reći jesmo li u odnosu na zapadne zemlje više ili manje tolerantni?

Ne može se komparirati. Kod nas je sve to malo u zraku. Mi prihvaćamo, nemamo ništa protiv, ali nećemo pomagati. Ako netko na cesti pljune na mladu Kineskinju,nažalost, nećemo reagirati. Mi nemamo osobna iskustva i mišljenja nisu formirana na osnovu osobnog stava dok vani ljudi imaju osobno iskustvo. Kod nas malo ljudi može reći "Radim kod Kineza", "Susjed mi je Kinez" ili slično. Tako da je ovo iskonstruirana "drugost". Ako nekome Bolivijanac svaki dan sprema kuću, on ima drukčiji odnos prema njemu, nego mi u Zagrebu u kojemu živi tisuću Kineza od kojih ponekad vidimo nekog na ulici. Tada su mediji ti koji obrazuju mišljenje. Oni će napisati, na primjer. "Dobro došli u "Kineski zid" tu se šuti i radi". Ljudi misle "Aha, Kinezi su takvi". A zapravo nisu. Zato mi se čini da treba osvijestiti i medije i čitateljevu mogućnost procjene koji je članak objektivan, a koji je površan - da ne kažem zlonamjeran.

- Projekt je, znači, posvećen medijima s različitih aspekata?

Da. Naravno da se radi o tri potpuno drukčije definirane skupine i da nema nikakve sličnosti u njihovom tretmanu u medijima. Zanimala me je njihova vizura na to. U galeriji su postavljeni video snimci devet intervjua, s po tri osobe iz svake skupine. Pitala sam ciljano svakog što misli o slici koju mediji konstruiraju o njima
Tu je i arhiva od oko 300 novinskih članaka. Najviše ih je o homoseksualnim osobama, zatim Romima koji su, nažalost, uglavnom u crnoj kronici, i najmanje o Kinezima. Radi se uglavnom o stereotipima. Na radionici koju smo održali analizirali smo tekstove, izvlačili stereotipe i pronalazili jako malo pozitivnih informacija. Za Rome, recimo, da su oni slobodne duše, za gay populaciju da su dobri stilisti, za Kineze da će raditi za šaku riže, ali sve su to u biti stereotipi i nisu prave afirmacije.

- Kako pripadnici ovih skupina gledaju na tu iskonstruiranu sliku?

Kinezi ne doživljavaju sebe kao inferiorne. Njih je milijardu i dvjesta miliona! Ni ovdje se ne vide kao "Drugi". Oni rade svoj posao. Nemaju prijatelje među Hrvatima, ali očekuju da će se druga generacija uključiti u društvo. Nije točno da se zatvaraju. Oni imaju drukčiji odnos prema medijima. Ne žele se slikati ni isticati. Takva je njihova kultura.
Romi osjećaju diskriminaciju zbog naslova tipa "Rom ponovno ubio", "Rom silovao". Nikad ne piše "Hrvat silovao". Ako se piše pozitivno, onda je to: "Rom je završio srednju školu". Smeta im izjednačavanje jedne osobe s cijelom zajednicom. Smeta im i što se u crnoj kronici Romi navode punim imenom i prezimenom, a Hrvati inicijalima. To smatraju povredom privatnosti. I doista, nisu izjednačeni. Njih se u novinama ne pita što misle, recimo, o "Areni" ili o nasilju na cesti, već samo nešto vezano uz romske teme.
Što se tiče homoseksualnih osoba, oni su smjelije ušli u medije koji su im i pomogli i odmogli. "Feral" i "Novi list" posebno naglašavaju kao objektivne medije.

- Galerija je osmišljena i kao redakcija u kojoj se stvaraju vijesti. O čemu se radi?

Radimo vijesti o ove tri skupine na način koji smatramo dobrim. Ne tretiramo ih kao "Druge". U jedan dnevni list na temu o viziji Zagreba, poslali smo mišljena naših suradnika Kineza i Roma iz perspektive građanina ovog grada koji razmišljaju o potrebi zaštite od nasilja prilikom večernjeg izlaska ili o budućoj internacionalizaciji grada. Za jedan ženski časopis dat ćemo izjavu Romkinje koja govori o "Decleorovoj" kremi za lice koju koristi. Znači stavljamo ih u situaciju u kojima oni i jesu ali ih nitko nikada o tome ne pita.

- Jeste li zadovoljni sa suradnjom s medijima?

Za sada još uvijek ide teško, ali kako smo tek na početku procesa, nadam se da će se stvari otvoriti. Na tom zaista zahtjevnom poslu kontaktiranja medija i plasiranja naših vijesti radi Nevena Tudor. Radio 101 nam je u potpunosti partner, Hrvatski radio, II. program isto rado pristaje objaviti naše vijesti. S dnevnim novinama se borimo. Teško ide. Novine se boje da je ovo, budući da je umjetnost, nešto subverzivno. Problem je i što bi oni htjeli kontakte bez našeg prisustva. Bojim se da bi tako ušli u istu matricu. Ja ne želim korigirati novinare, već samo biti tu da se postavi pravo pitanje.
Za sportski program Radija 101 radili smo intervju s Maom Hongom koji je trener naše badmintonske reprezentacije i koji je podigao razinu tog sporta. Takve se stvari rijetko objavljuju. Naši listovi nisu multikulturalni, ne pokazuju druga lica ni njihove doprinose.

- U sklopu projekata odvija se mnogo radionica. Uključili ste puno mladih ljudi. Koliko Vam je značajan rad s mladima?

U sklopu projekta odvijaju se 4 radionice, dva okrugla stola i dvije prezentacije što se može pronaći na web stranici galerije. Svu koordinaciju i asistenciju obavlja Ana Kutleša.
Uključivanje mladih ljudi jako mi je bitno. U svim mojim radovima smisao je u razvijanju načina dijaloga. Stalno imam osjećaj da kod nas ljudi ne slušaju jedan drugoga, da nema propitivanja niti slušanja. Pokušavam mlade ljude naučiti slušati, razviti im kritičku svijest, bilo da čitaju ili da pišu. Pokušavam ih naučiti da prihvate da možda ne znaju nešto i da se moraju potruditi da nauče. Mislim da s mladim ljudima vrijedi raditi. Oni su otvoreni, imaju pitanje i nisu još posve sigurni u svoje prosudbe. Točno vidiš da u jednom trenutku počnu slušati. Pri tome nisam ja ta koja im govori nego im dovedem stručnjaka. Galerija se ovdje javlja kao prostor white cubea u smislu da sve tu može ući, nema unaprijed postavljenih mišljenja, atributa, stereotipa, diskursa. Nema nečega što se već negdje izrazgovaralo, prosudba koja se već donijela pa se sada samo nastavlja. Tu je jedna praznina u koju svi možemo nositi, iznositi, dodavati, oduzimati. Pomalo kaotična radna atmosfera. To je izložak, to se izlaže: osobno promišljanje odnosa prema "drugome". Jesmo li "prvi" zato jer je netko "drugi"? Da li način tretiranja tog "drugog" može biti bolji i osvješteniji?

Irena Bekić