Zbirku razgovora s povjesničarima „Povijesno gledamo“, Andrea Feldman započinje rečenicom Georgea Malcolma Younga: „Da bismo razumjeli određeno doba, moramo čitati sve dok ne čujemo ljude kako nam govore.“ (1) Čini mi se da bi ista rečenica mogla stajati na početku nekog teksta o radu Andreje Kulunčić. Kao da je britanski povjesničar u njoj sažeo umjetničin stav i strategije. Doista, što god radila, u koji god problem zadirala, Andreja Kulunčić pomno iščitava slojeve nakupljene oko predmeta svog interesa i vodi ga i razrješava uvijek u relaciji s ljudima. Jedna od njezinih umjetničkih strategija i jest slušanje ljudi kako govore. Ona se često mimikrijski uvlači u svakodnevne situacije i u razgovoru s ljudima osvjetljava problem, osnažuje ih da ga vide, da pomjere perspektivu i da kritički promišljaju.

„Komercijalizacija povijesti“ petodnevna je akcija za vrijeme koje je, na ulazu u stari grad Korčulu među već postojećim štandovima, prodavala turističke suvenire. Radi se o suvenirima koje je sama kreirala aplicirajući članke iz starog Korčulanskog statuta na hrvatskom, engleskom, češkom, francuskom i njemačkom jeziku na jeftine predmete iz Kine (pješčane satove, drvena kolica-kućice, buzdovane na napuhavanje, anđele, torbe za plažu, majice itd). Cijena suvenira, umjesto u novcu, izražena je u broju pitanja na koje je potencijalni kupac trebao odgovoriti, odnosno u vremenu provedenom u razmišljanju i razgovoru s umjetnicom o komercijalizaciji povijesti, o masovnom turizmu i o odnosu Korčulana prema svome gradu i zajednici nekad i sada.

U osnovi ovog rada promišljanje je o reprezentacijama povijesti u sprezi s turizmom. Je li povijesno nasljeđe turistički kapital? Kakva se slika sebe – mjesta/grada/nacije - nudi rijekama ljubopitljivih turista, znatiželjnih putnika i dokonih namjernika pod čijim se putnim cipelama preobražava slika svijeta?
Povijest je razbijeno zrcalo čije krhotine valja posložiti. Ponovno slaganje otvara mogućnost manipulacije. Pretpostavka da su turisti željni ugode i (zasluženog) odmora alibi je za konstrukcije povijesti i inovacije tradicije u smjeru atraktivnog i prihvatljivog. Susreti kultura, naime, slijede principe kongruencije i konvergencije (2). Ono što ljude različitih kultura privlači jedne drugima jest prepoznatljivost i sličnost u različitom. Iz toga slijedi djelotvorna receptura za masovni turizam: zanimljivosti koje se nude, zabavni detalji iz nacionalne povijesti trebaju održavati opće dobro raspoloženje na koje turisti troše svoj novac. Uloženo ne smije biti iznevjereno, a domaćin ne smije podbaciti nezanimljivom poviješću i neprepoznatljivim identitetom. Zato se turistima nudi stilizirana pripovijest koja je bazirana na stereotipima da bi bila što sličnija i time prihvatljiva vladajućoj shemi u njihovoj kulturi.
Kao nagradu dobrome turistu, ovaj ima priliku kupiti suvenir i kao pars pro toto odnijeti ga doma. Ponuda suvenira slijedi isti princip brzoplete generalizacije kao i konstruirana povijesnost. Suvenir je njezin otisak. On sažima povijest i tradiciju, izlučuje specifičnost nekog naroda ili kraja koja ga legitimira, a kojom je turistički konkurentan. Ono što ne zadovoljava ukus turista ostat će izvan ponude. Moguće će i nestati iz slike povijesti.

Znači li izuzimanje događaja, simboliziranih suvenirom ili ponuđenih u povijesnoj konstrukciji, iz turističkog repertoara njihov put u stvarni zaborav? I obrnuto, grade li izmišljene ili dotjerane pripovijesti „važeće“ identitete? I na koncu, što je s onim putnicima čija traganja ne zadovoljavaju ponuđeni itinereri ni priče?

Na tragu takvih pitanja, Andreja Kulunčić razgovara sa svojim kupcima - stanovnicima i gostima turistički eksponirane Korčule. Osjećaju li se u gradu dobrodošli; što im smeta, a što im se sviđa; što misle o turističkoj ponudi; što o domaćinima; što Korčulani misle o svom gradu i odnosu sa sugrađanima, kakav odnos imaju prema tradiciji itd. Kao polazište za razgovor, umjetnica nudi suvenir inspiriran korčulanskim spomenikom prvorazrednog značaja: starim Statutom grada i otoka, najstarijim pravnim spomenikom na Jadranu i drugim po redu u Slavena. Statut je najvjerojatnije pisan 1214. godine, s glavnim korpusom iz 1265. i statutarnim odredbama, redakcijama i reformacijama, najkasnije iz 1455. godine. Andreja Kulunčić ispisuje neke od članaka Statuta (3) na odgovarajuće predmete. Čitajući ih, u pravnoj regulativi otkrivamo oblike društvenosti i način života u srednjovjekovnoj Korčuli koji i danas ukazuju na brigu za tradiciju i zajednicu. Lako možemo zamisliti preokupacije i brige korčulanskih predaka. Pomalo i zavidimo jer iz perspektive našeg vremena i prostora obilježenog srozanom moralnošću na institucionalnoj razini, etiku srednjovjekovnog Korčulanina koji brine o dobrobiti zajednice prepoznajemo kao nešto što smo sami izgubili, a što nam neodloživo treba.Govori srednjovjekovnih predaka i naših suvremenika – mještana i turista stapaju se u luku: svi oni govore o svom vremenu, o odnosima s drugima i s mjestima u kojima obitavaju i kroz koja prolaze. Stari Korčulani govore kroz članke zakona; turisti govore o svojim navikama putovanja i komentiraju domaćine, njihovu ljubaznost, skupoću, ponudu; domaćini govore o sebi, o turistima, o utjecaju masovnog turizma na život grada, greškama i potencijalima, kao i o svojim precima čiji život, a svoje nasljeđe, iščitavaju iz prezentiranih dijelova Statuta.

Odabir jeftinih predmeta proizvedenih u Kini – od torbe za plažu preko buzdovana na napuhavanje do stalka za vino – nije podilaženje ukusu prosječnog turista niti stvar povoljne ekonomske računice već ukazivanja na apsurde globalizacijske zbilje koju živimo. Svjetska se proizvodnja u velikom postotku preselila u Kinu i ostale azijske zemlje. „Made in China“ markice naći će se na predmetima koji se kao simboli specifičnih obilježja vezuju uz neku kulturu koja nema veze s Kinom poput plastičnih božićnih jaslica ili Svetih obitelji No priča ide i dalje. Ne samo da se suveniri proizvode u istoj zemlji već se i ponuda suvenira poopćila, pa se - najčešće iz Kine - uvozi čitav niz predmeta koji preuzimaju njihovu funkciju. U ovom radu Kina je znak, metafora globaliziranog svijeta u kojemu su korištenje jeftine radne snage, obezličivanje identiteta, masovni turizam i komercijalizacija povijesti segmenti istog procesa liberalizacije tržišta kapitala.

Gradovi uz obalu načičkani su štandovima sa serijama istih sunčanih naočala, ručnika za plažu, majica, šlapa, ukrasnih svijeća, plastičnog nakita, svjetlećih igračaka oko kojih se tiskaju turisti u svojim večernjim šetnjama. Postavljeni mimo urbanističkih principa starih gradskih jezgri, (ali za volju brzinskog punjenja gradske kase) redovito uskraćuju vizure i oduzimaju pogled na povijesne fasade i znamenitosti. Andreja Kulunčić uvlači se u takvu situaciju na pet večeri za kojih prodaje suvenire i razgovora s ljudima. Štandovi pod zidinama grada prirodna su scenografija njezinom radu i točka referencije koju će ogoliti. No ona ne docira već duhovito spaja predmete i članke iz Statuta. Na primjer, na stalku za vino s buteljom korčulanskog vina piše da nitko ne smije uvoziti na otok strano vino radi prodaje pod prijetnjom kazne od 25 perpera (4), no za kućnu potrebu ipak se može uvesti količina od jedne bačvice; mali anđeo govori o zabrani psovanja Boga i otajstva Crkve jer se u protivnom ima cijeli dan biti vezan za kolac, a na drvenoj kućici iz koje iskače kukac piše da se napuštena kuća u gradu ili na otoku može pokloniti onoj osobi koja će ju obnoviti i u njoj živjeti i tako redom. U toj se dvostrukoj artikulaciji sadržaja ocrtava suptilnost koja obilježava taktike Andreje Kulunčić. Ozbiljni posao skretanja pozornosti na povijest, ljude i tradiciju ovdje je kanalizirala kroz formu ležernog razgovora s mjerom ljetne razbibrige što je rad učinilo lakoprohodnim i zabavnim, a autoricu potvrdilo kao umjetnicu čiji će se ego uvijek diskretno povlači ne bi li ostavio prostor da se čuju ljudi koji govore.

(1) Andrea Feldman, Povijesno gledamo, Zagreb, 2007.

(2) Peter Burke, Što je kulturalna povijest?, Zagreb, 2006.

(3) navedimo samo neke od korištenih članaka:
određujemo da smo ubuduće dužni tako postupati sa susjedima, kao što oni s nama postupaju, ne dirajući nipošto u ranije utvrđeni položaj svih drugih zajednica.

određujemo i naređujemo da se ni jedan čelnik .. niti koji drugi službenik .. ne usudi i ne drzne primiti neki dar ... kao mito, pod prijetnjom novčane globe

određujemo da nitko ne daje zajam uz kamate, a tko dade, neka izgubi sve kamate koje je obećao dati i polovicu glavnice, a onaj koji primi novac u zajam uz kamate, neka izgubi 1 perper.

svaki onaj tko čisti svoju kuću ... ne smije to smeće baciti na koje javno mjesto ni njime natrpati ga, a osobito ne luku .. pod prijetnjom kazne od 5 perpera. .. A uz to treba da se to smeće ukloni na trošak toga koji ga je tu bacio.

i svaki onaj koji stanuje na Korčuli i tu posjeduje bilo koja nepokretna dobra, neka se smatra Korčulaninom i neka se u tim slučajevima s njim postupa kao s Korčulaninom.

(4) Jedan perper je imao visoku vrijednost, 10 perpera bio bi prosječni mjesečni izdatak u 15. st. Dubrovniku.

Irena Bekić