Odluka da se knjiga Andreja Kulunčić: Umjetnost za društvene promjene proširi radovima koji su nastali, odnosno, razvili se nakon njezina prva izdanja, otvorila je raspravu, ne samo u smjeru dodatnih analitičkih promišljanja i pozicioniranja novih radova u odnosu na prethodne, s obzirom na njihove dodirne točke, preklapanja i odstupanja, već i u smjeru širih diskurzivnih propitivanja. Primjerice, pitanje na koji način uklopiti nove radove u postojeću kritičko-analitičku strukturu propituje fleksibilnost, rezistentnost i propusnost uspostavljenog analitičkog diskursa, ali uvodi i nove teorijske perspektive i težišta. Na već razgranatoj karti autoričine umjetničke prakse, ono pokreće ucrtavanje dodatnih čvorišta, kao i novih preklapanja unutar disciplinarne mreže, širenje referentnog polja i medija komunikacije.
Novo poglavlje, posvećeno četirima radovima Kreativne strategije, Vrapčanski jastuci, ART-ACT- BOX i ISTE, nastavlja se na prvo izdanje knjige kao svojevrsni post scriptum. tj. kao tekst koji uvažava prethodno rečeno, ali bi htio još nešto reći. Rječnički to nije sasvim ispravno, jer dodatak u obliku  post scriptuma podrazumijeva prethodno zaokruženo i završeno pismo. Rad Andreje Kulunčić, međutim, nije zatvoreni sustav. To je pismo koje se stalno iznova ispisuje i puni značenjima uspostavljenim s različitih disciplinarnih polja. Čak i onda kada autorica „dovrši“ rad, on nastavlja svoj mnogostruki dijalog, poput, primjerice, Distributivne pravde, Zatvorene zbilje – embrio nekih segmenata Kreativnih strategija ili Izvedbe izložbe: ART-ACT-BOX itd.
Nadalje, novi su radovi sagledivi u svjetlu analitičkih promišljanja i određenja koje nudi tekst (Po)etika društvenih promjena, a post scriptum ocrtava njihove specifičnosti, no zasigurno može otvoriti neka vrata koja su za prethodna razmišljanja  bila nevidljiva ili pritvorena.
Tehnički, tekst i njegov dodatak kronološki segmentiraju rad Andreje Kulunčić, no valja ih sagledavati prostorno i sinkronijski. Kao i njezina umjetnička praksa u svojim različitim, izvedbenim i diskurzivnim oblicima, i oni se upisuju u složenu i, poroznim granicama razdijeljenu, kartografiju disperzivno rasprostranjenih društveno angažiranih praksi, odakle nude alate za društveno djelovanje.

Izvedba

Rad Izvedba izložbe: ART-ACT-BOX naoko se izdvaja od ostalih autoričinih radova. No diskurzivno-performativna igra koja, u koreografiji plesačice suvremenoga plesa Zrinke Užbinec, tematizira  konceptualne umjetničke prakse iz fundusa četiriju muzeja, proizlazi iz iste logike iz koje su se razvili i veliki autoričini radovi poput Distributivne pravde ili Kreativnih strategija. Iako, uvjetno rečeno, mali i za autoricu netipičan, ovaj rad markira važnu sponu unutar njezina opusa i kao most povezuje vremenski i geografski udaljene prakse angažiranih umjetnosti. Osim toga, u diskurs o umjetničinu radu uvodi koncepte izvedbe i tijela. Pojam izvedbe, pritom, nije vezan za specifičnu umjetničku formu koliko opisuje paradigmu spoznavanja stvari. On označava proizvodnju zbiljnosti i podrazumijeva događajnost, interakciju, preobrazbu, sustav međudjelovanja... Plesačičin se performans naziva Izvedba izložbe, no ta je izvedba simbolična. Ono što se zapravo  izvodi umjetnički su iskazi, modeli prekoračenja norme, odnosno proizvođenja novih paradigmi. Izvedbom plesačica (pro)izvodi/performira znanje o tome. Pogled unatrag pokazat će nam srodnost s drugim autoričinim radovima u kojima različite simboličke forme, disciplinarne paradigme i modeli znanja, posredstvom različitih izvedbenih činova i konstruiranih situacija (društveni laboratorij), sudjeluju u proizvodnji novih paradigmi.
Naglašavanjem metatekstualne razine ovoga rada želim potkrijepiti pretpostavku, koju razvijam u daljnjem tekstu, da društveno angažirani projekti Andreje Kulunčić, u svom paralelnom sloju, iako to nije autoričina namjera, pokazuju proturječnosti društvenog funkcioniranja umjetnosti: dok su s jedne strane umjetničke intervencije, nadomještajući nedostatno političko funkcioniranje, sposobne izvršiti društvene pomake, umjetnički sistem, i prečesto  zatvoren u sebe, obnavlja hegemonijsku političku strukturu, slijedeći istu agendu. Time dokida transformacijsku funkciju umjetnosti.  Djelovanje s ruba sistema, stoga je umjetničina strateška odluka, jer jedino takvo djelovanje može izmaknuti njegovoj kontroli i može poljuljati njegove čvrste granice.


Upisivanje tijela u javni prostor

Unutar koncepta performativnosti, koji proizlazi iz Austinove teorije govornih činova, kasnije teorijske vizure fokusirale su se na  tijelo koje se u svojoj posebnoj materijalnosti, isto kao i identitet, konstituira  performativnim činom – radnjama i gestama, odnosno socijalnom konstelacijom, koje ga čine. To spominjem kako bih skrenula pozornost  na usku vezu između tijela, identiteta i izvedbe te, koristeći se tim kontekstom, na važnost javnoga prostora u konstruiranju, odnosno dekonstruiranju reprezentacija identiteta.
Tijelo se ostvaruje u diskursu, kažu zagovornici koncepta kulture kao teksta. Da bi postojalo, ono se mora izraziti.  No 500 funti godišnje i vlastita soba (1), već je dugo osvojeno područje. Žensko pravo na glas je normirano, migrantske kvote su definirane, statistički popisi su uredni, tržište rada je slobodno, društvo je demokratsko i politički korektno. Ipak, kultura je i dalje isključiva. Manjinsko je tijelo podčinjeno i brutalno izloženo nasilju koje dolazi s dominantne pozicije. To su problemi koje definira kolektiv ISTE. Usporedimo li ovaj rad s drugima u kojima Andreja Kulunčić radi s manjinskim skupinama, primjerice s migrantskim radnicima u Bosanci van! ili 1 FRANAK=1 GLAS, siromašnim zajednicama Mexico Cityja, psihijatrijskim bolesnicima u Vrapčanskim jastucima ili ženama u index.žene, vidjet ćemoda se tek pozicioniranjem u javni prostor dominantne kulture - ulicu, muzej ili galeriju, ili virtualni heterogeni prostor socijalnih mreža – postiže politička subjektivacija manjinskoga tijela. Radi se, dakle, o izvođenju tijela. Ono se pozicionira,  uspostavlja odnos, upisuje su u prostor te postaje slobodno tijelo kretnje i geste kojega mogu izmaknuti kontroli, poput smijeha (sjetimo se Hélene Cixous), ili pokreta žudnje (2). Ono može dvostruko ugroziti dominantno društvo: razbijanjem vlastitih granica koje mu je to društvo nametnulo, kao i njegova zatvorenog sustava. Stoga je manjinsko tijelo, koje je liminalno jer pripada dvama sustavima, subverzivno jer prekoračuje granice i slabi njihovo ljepilo. Upisivanjem u javni prostor, ono prestaje biti samo mjesto razlike u odnosu na koju se definira dominantno društvo i, postavljajući pred njega etički zahtjev, ono postaje  njegov potencijalni korektiv.

Provociranje institucionalnoga ruba

Kao da odjekuju u rezonanciji ponavljanja riječi „ne, ne, ne, ne“ Annie Le Brun (3), koje tako dobro opisuju strast obiju autorica, radovi  Vrapčanski jastuci, Izvedba izložbe: ART-ACT-BOX i ISTE   te segmenti projekta Kreativne strategije, Conquering and Constructing the Common i Početnica zajedničkog djelovanja, zrcale umjetničino nepristajanje na podčinjenost. I to dvostruko. Najprije umjetničkim djelovanjem – kreirajući i aktivirajući oblike neformalne edukacije te zalažući se za obespravljene i manjinske identitete – a potom samopozicioniranjem u sistemu umjetnosti. Zazirući, naime, od centara moći unutar sistema koji, uključujući popriličan stupanj zadanosti i zavisnosti, reproducira neoliberalnu agendu, Andreja Kulunčić, unatoč zamjetnoj umjetničkoj karijeri, ili baš zbog nje, djeluje s institucionalnoga ruba.
Izuzevši meksički segment Kreativnih strategija i Izvedbe izložbe: ART-ACT-BOX, što ih je ostvarila u okviru muzejskih projekata, ostale je radove pokrenula ili u potpunosti realizirala kao vlastite produkcije. Neovisno o tome, to su projekti koji balansiraju na sjecištu disciplinarnih polja, zamućujući njihove granice, a u konačnici se razrješavaju konkretnim doprinosima u polju ne-umjetnosti. Ako neke od njih i postavlja u muzej ili galeriju, poput Kreativnih strategija ili Vrapčanskih jastuka, onda je to dio umjetničke strategije: institucijom se koristi kao transferom marginaliziranih identiteta u dominantni kulturni prostor.
Andreja Kulunčić svjesna je svojih benefita. Status bijele umjetnice iz Europe, s izvrsnim referencama u umjetničkom sistemu, pridaje joj moć da kroz medij izložbe i umjetničkog rada subvertira postojeće dispozitive. „Dispozitivi u disciplinarnom društvu“, tumači Agamben, „preko niza praksi i diskursa, znanja i vježbi, smjeraju na kreaciju pokornih, no slobodnih tijela koja pridobivaju svoj subjektni identitet i 'slobodu' u samom procesu vlastita podjarmljivanja. Dispozitiv je, dakle, prije svega neki stroj koji proizvodi subjektivacije i samo kao takav jest i stroj upravljanja.“ (4) Subvertiranje dispozitiva, dakle, podrazumijeva procese re-subjektivacije, a budući da se radi o uvjetovanoj konfiguraciji, onda svi koji su njome zahvaćeni prolaze kroz ponovnu subjektivaciju. Pritom se ljuljaju, pa i izvrću pozicije moći. Potaknuti promjenu, tako, znači ugroziti i vlastitu poziciju. To nije laka odluka i to je razlog što mnogi angažirani umjetnički projekti ustvari to nisu, što češće od svoje političnosti reprezentiraju svoju političku sliku. Između reprezentacije i promjene, međutim, Andreja Kulunčić bira promjenu, svjesna da je ona moguća samo na margini sustava.
Pokušat ću pokazati da je to pregovaranje s ruba, više od autoričina strateškog povlačenja u sjenu te da fundamentalno obilježava njezinu umjetničku praksu.
Počnimo s pretpostavkom o umjetnosti kao zasebnom društvenom sistemu koji svakom svom elementu priskrbljuje kvalitetu ekskluzivnosti i partikularnosti. Različiti se sistemi, međutim –  politički, ekonomski, umjetnički, edukacijski i drugi – dodiruju, preklapaju i interferiraju preuzimajući jedni od drugih estetske i komunikacijske oblike. U toj interferenciji, umjetnost je, a napose angažirana, u stalnoj tenziji njoj imanentnih politika: afirmacije vlastite izdvojenosti unutar društva i poravnanja, čak i iščeznuća, u svakodnevnom životu (5).
No u radovima koje razmatramo, protezanje preko oba polja je konstitutivno. Ono je umjetnički postupak i produkt. Privremeno zauzimanje muzeja, primjerice, umjetnički je postupak koji omogućuje marginaliziranim siromašnim zajednicama Mexico Cityja vidljivost i prolaz u dominantnu kulturu, dok je, time uspostavljen, estetski i etički kulturni okvir umjetnički rad.  Istodobno usidrenje rada u dva sistema i transformacijski proces koji doživljavaju akteri i publika, pridaje mu obilježje liminalnog. To je, pak, izvor nelagode u oba sistema. Naime, ako su dihotomije instrument za opisivanje svijeta, a time i regulativi našega djelovanja i ponašanja, njihovo rušenje  „ne znači samo destabiliziranje percepcije svijeta, autopercepcije i percepcije onog stranog, nego i narušavanje pravila i normi koje vode naše ponašanje“ (6). To vodi promjeni u oba sistema.
No sada treba raščlaniti razine unutar rečenoga. Naime, s jedne strane riječ je o liminalnosti na razini umjetničkih politika, a s druge umjetničkoga rada. Zadržat ću se na prvoj, jer je o drugoj već ponešto rečeno. Dok umjetnost balansira između estetskih paradigmi, od kojih je jedna približava svakodnevnom životu te u svojem radikalnom obliku ondje i dokida, a druga zadržava autonomnost i iznimnost, umjetnički sistem preuzima hegemonijski model političko- ekonomskog sistema, zasnivajući se na jasno postavljenim normama i pravilima. Proboji iz drugog sistema ugrožavaju njegovu granicu koja je ionako krhka jer se sistemi stalno preklapaju stvarajući  heterogeno polje stvarnosti. Pitanje koje se postavlja, a o čemu govori Ranciere nije estetska transformacija, prelazak iz umjetničkog polja u političko, jer svako od njih ima svoje estetike, već kako pronaći mjesta međusobnog razumijevanja. Na to pitanje Andreja Kulunčić neumorno i uspješno odgovara.

Irena Bekić