Andreja Kulunčić umjetnica je čiju praksu karakteriziraju složeni interdisciplinarni projekti i društveno angažirani pristup. Umjetnički stasala u razdoblju raspada bivše države, kolapsa socijalizma i tranzicijskih previranja što su za sobom donijeli deindustrijalizaciju, nezaposlenost, rasprodaju javnog dobra i osiromašivanje građana, markirala je suvremenu umjetničku produkciju kritički usmjerenim, aktivirajućim  i metodološki inovativnim radovima poput sada već antologijskih radova Distributivna pravda  ili Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća. U svojoj dvadesetogodišnjoj praksi, neovisno radi li se o projektima realiziranim u Hrvatskoj ili angažmanima povodom različitih izložbi i poziva u inozemnim sredinama, ona je razvila osobiti pristup temi odnosno problemu kojim se bavi. Polazeći iz određene situacije, sondirajući teren detektira kritična mjesta pa zajedno s pripadnicima zajednice i stručnjacima različitih profila istražuje mogućnosti normalizacije neuravnoteženih odnosa koje je zatekla, gradeći pogodno okruženje za artikulaciju problema i mogućunost promjene. Kroz projekte koje provodi otvara kanale komunikacije, osnažuje utišane glasove i omogućuje vidljivost marginalnih i depriviranih skupina. Često, kao što je to slučaj u radu O stanju nacije, kojega smo razvoj svojedobno mogli pratiti u zagrebačkoj Galeriji Miroslava Kraljevića, upozorava na stereotipe podržane dominantnom pozicijom odnosa među društvenim skupinama.  Isto tako, ne ustručava se od zadiranja u institucionalno definiranu društvenu strukturu. Takvi su radovi Bosanci van! ili 1FRANAK=1GLAS u kojima ogoljuje diskriminacijske zakone država prema marginalnim skupinama, odnosno onima koje su upravo ti zakoni marginalizirali ili ih učinili posve nevidljivima. U navedenim su radovima to imigrantski radnici: bosanski radnici u Sloveniji ili ilegalizirani imigranti u Švicarskoj. Trojica bosanskih radnika koji su u vrijeme nastanka rada Bosanci van! bili zaposleni na obnavljanju zgrade ljubljanske moderne galerije koautori su toga rada i nije na odmet naglasiti da su potpisali autorske ugovore pod jednakim uvjetima kao i umjetnica i da su isplaćeni jednakim honorarom.  

Različiti oblici kolaboracije, suradnje i participacije umjetnička su metoda Andreje Kulunčić, ali su također i umjetnički produkt. Njezini radovi prolaze vremenski proces, uključuju kontekst, sveukupnost ljudskih odnosa, suradnju stručnjaka, upotrebu različitih tehnologija i medija. Sve su to čimbenici dinamične strukture koja nastaje i iz koje se izlučuje komunikacija kao umjetnički postupak, proces i produkt. Ustvari, upravo je mentalni  proces u razvoju rada baza i središnje mjesto, ali i osobitost, njezine umjetničke prakse: mentalne mape koje nastaju na zidu umjetničina ateljea transfiguriraju se u realizaciji projekta u međudjelovanje i suradnju aktera - sudionika i publike - i šire svoje rukavce u područje svakodnevnog života. U galerijskom prostoru one su pretočene u dizajn izložbe koji je uvijek osmišljen po logici prohodnosti za posjetitelje. Ne samo to, posjetitelji su aktivno uključeni u izložbeni prostor. Oni ga konačno zaokružuju, definiraju kontekste, stvaraju nove osviještene zajednice čiji je pogled usmjeren izvan galerijskih zidova, ka „realnom“ društvenom prostoru.  Tu smo dijelom na Groysovu terenu. On naglašava značaj postava u prostorima suvremene umjetnosti, pri čemu prostorna instalacija nije tek raspored objekata već je čitav prostor jedinstveni fragment heterogene situacije koji na različite načine uključuje sudionički odnos posjetitelja i  instalacije. „Medijski umjetnik“ kaže, „bira, preuzima, modificira, redigira, mijenja, kombinira, reproducira, slaže, razvrstava, izlaže  ili prilaže.“1 Drugim riječima: kombinira postupke i preuzima metodologije što mu omogućuje da ponudi publici promjenu ustaljene perspektive, da ogoli dominantni poredak, osvijesti nevjerodostojnost političkog konsenzusa i da je aktivira na promjene. Upravo tako mogao bi glasiti sažetak umjetničkog statementa Andreje Kulunčić.

Sagledajmo u tom svijetlu recentni rad Kreativne strategije, složeni interdisciplinarni i multimedijalni projekt koji je, kroz samostalne i međusobno nadopunjavajuće module, započela razvijati 2010. godine uključujući nekoliko galerijskih, odnosno muzejskih postavki. To su izložbe u Usti nad Labem u Češkoj, u muzejima suvremene umjetnosti u Mexico Citiyu i Beogradu te galerijama u Subotici i zagrebačkoj Novoj, a trenutno priprema varijante za izložbe u Johannesburgu i Hong Kongu.

Polazište Kreativnih strategija najprije je činjenica da su institucionalni mehanizmi koji bi trebali servisirati život građana često nedostatni ili neadekvatni što za sobom povlači svakodnevno snalaženje, razvijanje osobnih i grupnih strategija i invencija, a potom da su tako nastali oblici samoorganizacije stvorili bogati i korisni resurs za poboljšanje životnih uvjeta.

Kronološki prvi modul Otkloni svakodnevnice, uključio je istraživanje petero stručnjaka o političkom potencijalu javnog prostora. To su bili filozofkinja Ankica Čakardić, medijska teoretičarka Katarina Peović Vuković, etnolog i antropolog Tomislav Pletenac te arhitekti Dafne Berc i Dominko Blažević. Umjetnička se produkcija skoncentrirala na život u novozagrebačkoj zgradi Mamutici, izgrađenoj 1974. gdje u 1.200 stanova živi 5.500 ljudi. Zgrada je okružena širokim pojasom zelenila parka Travno, čija je površina vezana uz broj stanova. Gradsko komunalno poduzeće brine se za prednji dio parka, no on nije postao mjesto zadržavanja, dok je stražnji neuređeni dio vremenom potpao pod samoorganizirajuću nadležnost stanara i živo je mjesto njihova boravka. Promatramo li zgradu i park kao strukturiranu zajednicu, u koju stanari zadiru novim oblicima društvenosti i prostornim intervencijama – što ih je istraživala autorica, a u završnoj fazi organizirala nagradno predstavljanje aktivnosti stanara te su oni između sebe izabrali tri najzanimljivija i najkreativnija modela sudjelovanja u zajednici: prikupljanje i održavanje folklorne i etnozbirke; organiziranje pomoći starijim ljudima u susjedstvu i zajednički izgrađeno boćalište – prepoznat ćemo otklone od svakodnevice koji su s jedne strane otpori institucionalnoj strukturi, a s druge kohezivna snaga zajednice.

Pozvana da izlaže u Muzeju suvremene umjetnosti u Mexico Citiyu – MUAC-u, 2013. na 2014., Andreja Kulunčić odlučuje se na razvoj novog modula pod nazivom Conquering and Constructing the Common. Istražuje najsiromašnije zajednice s rubnih dijelovima Mexico Citiya koje funkcioniraju isključivo zahvaljujući oblicima samoorganizacije kojima kompenziraju manjkavost i disfunkcionalnost institucionalnih struktura. Valja naglasiti da je Meksiko sredina s  vrlo diferenciranim stanovništvom i nefunkcionalnim državnim sustavom. U takvom društvenom okruženju umjetnica poziva samoorganizirajuće zajednice u muzej da govore o primjerima svoje prakse, organizira radionice, poziva stručnjake, studente i druge goste te tako omogućuje vidljivost depriviranih marginalnih skupina u prostoru dominantne kulture. Svjesna da se nalazi na pozitivnom polu moći, ona koristi privilegiranu poziciju  bijele europske umjetnice da bude transfer potlačenim glasovima. Uvlačeći siromašne zajednice u sustav, kreira paradoksalnu situaciju: podriva sustav jer pokazuje one koji su njime obespravljeni i konsolidira ga jer „umanjuje grešku“ nudeći sustavu mogućnost da se restrukturira s obzirom na percepciju odnosa u zajednici.

Prostor Muzeja MUAC za trajanja je izložbe postao kreativna zona učenja i kritičkih refleksija. Umjetnost kao okruženje za znanje, susrete, edukaciju, komunikaciju i kolaboraciju jedna je od osnovnih postavki umjetničine strategije. Poput njenih ranijih radova Zatvorena zbilja – embrio, Distributivna pravda ili  O stanju nacije umjetnički se prostor i ovdje transformira u, kako ga sama naziva, »društveni laboratoriji«.

Na tim je principima izgrađen i treći modul Kreativnih strategija. To je Početnica zajedničkog djelovanja koje smo inicijalnu varijantu imali priliku vidjeti sredinom prošle godine u Galeriji Nova u Zagrebu u okviru projekta Početi najbolje što se može kustoskog kolektiva WHW. Ovaj put je Andreja Kulunčić pozvala na suradnju nekoliko aktivističkih grupa: Direktna demokracija u školi, Novi sindikat, BRID, Ženska fronta, FEM Fronta, ZMAG i Pravo na grad. S idejom stvaranja platforme za razvoj edukacije, napose zatvorenih i udaljenih zajednica, kritičkog promišljanja i aktivnog sudjelovanja u političkom i kulturnom okruženju, oni su zajednički osmislili diskurzivne materijale za Početnicu pokrivajući osnovne pojmove iz svojih područja, navodeći literaturu te kartu i arhivu radničkih borbi. Materijal je, uključujući i prethodne module dostupan, i stalno se nadopunjuje na web stranici www.početnica.org  koja je opredmećena u interaktivnom namještaju, toolkitu koji je moguće prenositi na različite lokacije. Predvođena grupom Direktna demokracija u školi, Početnica će tijekom godine gostovati po Hrvatskim gradovima s ciljem edukacije, informiranja, osvještavanja, otvaranja dijaloga i aktiviranja publike, prvenstveno srednjoškolaca kojima je namijenjena.

U tom smislu, umjetnost postaje alat za prijenos znanja, ona nudi infrastrukturu za neformalnu edukaciju i stvaranje novih kreativnih strategija koje mogu odgovoriti na konkretne situacije i stanja u društvu.

Irena Bekić