Teme ljudskih prava i uopće odnosa društva prema pojedincu, središnje su u gotovo svim dosadašnjim projektima Andreje Kulunčić, a ideja je uvijek senzibilizirati javnost. Upravo s takvim radovima ova umjetnica je već godinama itekako prisutna na međunarodnoj sceni, gdje ovisno o kontekstu u kojem radi pokušava rasvijetliti probleme koje smatra društveno relevantnima, u mnogim slučajevima dotičući se i vrlo provokativne tematike. Iako nastavlja biti aktivna i u Hrvatskoj, kompleksniji i zahtjevniji novi radovi realizirani su ipak u inozemstvu. Projekt "O stanju nacije" koncipiran je upravo za hrvatsku sredinu, a razvijao se godinu dana prije svoje prve prave javne prezentacije u Galeriji Miroslav Kraljević.

U fokusu je ovog puta pitanje tolerancije i odnosa prema manjinama - bilo nacionalnim, vjerskim ili seksualnim - ali u finim nijansama, a ne samo na razini načelnog poštivanja prava svih onih koji se ne uklapaju u uobičajenu matricu, i koji se u lokalnom kontekstu percipiraju kao 'Drugi'. Projekt "O stanju nacije" tako se primarno bavi pitanjem socijalne distance, prema kome je i u kojim specifičnim okolnostima ona najčešće usmjerena, kako se u javnosti konstruira slika Drugog, te koju ulogu u svemu tome imaju mediji.

Izložbi - koja to zapravo i nije, nego je više aktivan radionički nastavak projekta - prethodilo je istraživanje i suradnja sa stručnjacima različitih specijalizacija: sociologa, antropologa, etnologa, politologa i novinara. U tu složnu skupinu još se mogu svrstati i arhitekti, konkretno Archisquad - odred za arhitekturu savjesti koji je projektirao sam ambijent u kojem se održavaju radionice.

Andreja Kulunčić tipično ne koristi galeriju tek kako bi izložila neki svoj umjetnički rad. Drugačije rečeno, galerija služi kao prostor u kojem se događa participacija publike, autora i suradnika u projektu, gdje se izmjenjuju stavovi i mišljenja, i sve to je u ovom slučaju na neki način 'izložak'. "Jučer i prekjučer u galeriji u jednom trenutku je bio pravi kaos. Netko je montirao, netko drugi je snimao i dokumentirao, radio u radionici, netko je gledao vijesti, ali upravo ta kakofonija svega je ono što tražim. Svi ti ljudi koji participiraju dati će jako puno potencijala, koji možda u nekom njihovom uobičajenom okruženju možda i ne bi dali, već samim tim što su i zadaci u galeriji možda malo ipak 'pomjereni' u odnosu na ono što se od njih obično očekuje. Jednako kao što sudjeluju, tako i na neki način konzumiraju sve ono što drugi koji sudjeluju unose u taj projekt. Moja uloga u tome je paziti da se održi cjelovitost."

Korištenje metoda bliskih društvenim znanostima, primjerice neizbježnih anketa, karakteristično je za multidisciplinarnu praksu Andreje Kulunčić. Tijekom nekoliko mjeseci u suradnji s Odsjekom za sociologiju na Filozofskom fakultetu provodilo se istraživanje na temu tolerancije i socijalne distance u hrvatskom društvu prema svim osobama koje, bilo svojom bojom kože, seksualnom orijentacijom ili vjerskom pripadnošću, bivaju percipirani kao 'Drugi'. Prema rezultatima provedenih anketa, živimo u društvu koje je prilično tolerantno. Ali u drugoj fazi projekta, u kojoj su dobivene podatke analizirali stručnjaci, iznesena su i tumačenja tih rezultata, koja pokazuju kako je čitava slika daleko kompleksnija nego što se na prvi pogled čini. Njihovi tekstovi mogu se čitati u Galeriji, gdje su dostupni i svi drugi podaci iz studije "O stanju nacije". Kada se govori o toleranciji, napominje Andreja Kulunčić, mora se razmišljati o finim detaljima i nijansama.

"Ne govorimo mi o tome da se te grupe ljudi ne toleriraju u hrvatskom društvu, nego govorimo o distanci. Dakle, postavljena su pitanja poput: koga biste više voljeli kao učitelja vašeg djeteta, susjeda, predsjednika države, i slično. Prema podacima koje smo dobili, homoseksualne osobe su najdalje u toj socijalnoj distanci, nakon njih dolaze Romi, a nakon njih Kinezi. Međutim, stalno ponavljam kako to nisu oni ne-tolerirani, nego je prema njima najveća distanca. Njih najmanje ljudi želi vidjeti kao predsjednika ili partnera svoga djeteta. Htjela sam vidjeti finese u našim komunikacijama. Ne bavim se uopće netolerantnima, nego me zanima koji su to fini odnosi unutar tolerancije u skupini onih koji već jesu tolerantni."

Iako je istraživanje bilo daleko šire, u drugom, radioničkom dijelu projekta, fokus je na tri skupine prema kojima Hrvati, sudeći po anketama, imaju najveći otklon. Riječ je o homoseksualcima, Kinezima i Romima. Dokumentacija na izložbi sadrži sakupljene članke iz medija, kao pozitivne i negativne primjere pisanja o manjinskim skupinama, te niz videointervjua s različitim pripadnicima triju skupina o njihovim iskustvima. "S Romima sam razgovarala i o tome kako se država prema njima odnosi, o pomacima koji se događaju, o načinima na koji su sami organizirani, ali i jako puno o medijima. Ima mnogo stvari u vezi medija koje ih smetaju, kao na primjer naslovnice na kojoj piše 'Rom silovao'. Što to znači 'Rom silovao', piše li ikad u novinama da je 'Hrvat silovao'? Ili, kad u rubrici crne kronike piše ime i prezime, što se za Hrvata nikad ne navodi. Isto tako smeta ih kada piše, na primjer, 'Rom završio srednju školu'. Što to znači? Da je samo taj jedan Rom završio srednju školu? Takva je vijest možda mišljena pozitivno, ali ima negativan efekt. Stereotipizacija u medijima je baš u njihovom slučaju jako velika."
Dio projekta "O stanju nacije" su i intervencije u medijskom prostoru, što je metoda koju ova umjetnica često upotrebljava kako bi se s određenom temom doprlo do javnosti. 'Virusi' koje pritom ubacuje, obično se razlikuju od uobičajenih sadržaja tek toliko da bi u čitatelju, gledatelju ili slušatelju izazvali blagi pomak u svijesti. Dosad je realizirano nekoliko takvih intervencija, a sastojale su se u ubacivanju izjava i mišljenja pojedinaca iz manjinskih skupina unutar sklopa svakodnevnih, 'običnih' vijesti iz najrazličitijih područja. Neke od njih objavljene su i u eteru Radija 101, a namjera je bila upravo postići tu 'običnost'. "Voljela bih jednom, na primjer, u časopisu 'Elle' vidjeti Romkinju, neku stariju gospođu, kako govori o skupoj kremi za bore koju je kupila. Voljela bih možda vidjeti i neku našu mladu curu kako isti taj članak čita i razmišlja o tome kako si takvu kremu ne može priuštiti. Voljela bih postići da krene to nešto u njezinoj glavi. To je uloga 'virusa' o kojem pričamo - da polako prihvatimo sve te ljude kao sebi ravne u svakodnevnom životu. Zato pokušavamo zahvatiti i gradske, sportske, lifestyle, i druge rubrike. Dodatno, tu su i pozitivni primjeri, poput trenera naše badmintonske reprezentacije koji je uspio podići njenu razinu i sada se vraća, ali ne može naći nijednog Kineza koji bi ga zamijenio. Naime, upravo suprotno onome što ljudi pričaju o nekakvoj 'invaziji', Kinezi baš i nemaju puno interesa raditi u Hrvatskoj."

Strategija Andreje Kulunčić u tome je mnogo drugačija od one koju koriste aktivisti. Povećavanje osjetljivosti javnosti o određenom problemu odvija se suptilnim metodama, umjesto eksplicitnim porukama.
"Pokušavam ne biti aktivist. Pokušavam tu problematiku ubaciti u neku suptilnu, normalnu priču, pokazati da tu nema nikakve 'borbe' za ljudska prava, nego da se radi o vrlo jednostavnom pravu nekog čovjeka da sa svojim dečkom ode u kino, da se uhvate za ruke, i da onda kaže: 'ja imam dečka, gledali smo film i baš je bilo super'. Ne gledam to kao aktivizam, nego bih voljela da takve stvari pomalo uđu ljudima u uho i da jednog dana možda na takvu vijest reagiraju sa 'pa što, i ja isto imam djevojku'. Nema ničeg neobičnog u tome da Romkinja koristi skupu kremu, ili da Kineskinja zna sve o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj. Ta osoba možda vozi isti automobil kao vi, ide na posao isto kao i vi, iza njegovih zatvorenih vrata nema ničeg tako mističnog i strašno drugačijeg nego iza mojih zatvorenih vrata."

Današnja radionica namijenjena je upravo novinarima i studentima i studenticama novinarstva, i u ovom slučaju tiče se teme pisanja o Drugom, odnosno načina kako izbjeći prikazivanje Drugih kroz uvriježene stereotipe o pojedinim manjinskim skupinama. Radionicu, koja počinje u 17 sati, vodi novinar i aktivist Marko Jurčić, te politologinja Martina Topić. Sutrašnja pak radionica namijenjena je umjetnicima, ali i ostalim zainteresiranima koje zanima kako se osmišljavaju i realiziraju društveno angažirani projekti. Voditeljica je, naravno, Andreja Kulunčić, a radionica će se fokusirati na razradu ideja samostalnih projekata sudionika. Izložba, koja zapravo i nije 'samo' izložba, traje do 6. prosinca u Galeriji Miroslav Kraljević.

Marko Golub