|
Nada Beroš |
|
Andreja
Kuluncic: Volume-up
|
|
Problemsko podrucje Andreje Kuluncic prostor je društvenosti koji cine nevidljivi, necujni, neprisutni, suvišni glasovi, drugim rijecima, svi oni 'nevažeci glasovi' koji se odbacuju u statistikama. Koliko god ti glasovi pripadaju malim zajednicama, getoiziranim skupinama, 'strancima' i 'drugima', nekoj vrsti otocana u moru medusobno povezanih i ovisnih grupacija, bez kojih, cini se, društvo može posve dobro funkcionirati, njihov zbroj, nedvojbeno, u konacnici predstavlja tzv. 'tihu vecinu'. To je ona ista vecina koja nema utjecaja na javno mnijenje, koja nema svoje glasnogovornike ni svoje zaštitnike, koja nije ni crna ni bijela i baš zbog nepostojanja oštrih kontrasta nezanimljiva agencijama za ispitivanje društvenog pulsa, bezopasna za politicke kartografe, bezlicna za proizvodace povijesti, neproduktivna za vizionare buducnosti… Bilo da je rijec o otpuštenim namještenicima trgovackog lanca NAMA (NAMA - 1908 zaposlenika, 15 robnih kuca, Zagreb, 2000.) ili o anonimnim mještanima turistickog obalnog grada koji nemaju nikakva utjecaja na njegov razvoj ni odnose moci u gradu (Zadar: šetnja gradom, 2001); ili pak o 'svjetskom umjetnickom bratstvu' (samo)izoliranom od društvenih tokova i protoka kapitala (Artist from…, Manifesta 4, Frankfurt, 2002.) ili o ilegalnim migrantima cije su sudbine zapecacene u više ili manje civiliziranim prihvatilištima za strance (Sight.seeing, Graz, 2003.), pozicija s koje govori Andreja Kuluncic daleko je od dokumentarnog bilježenja stvarnosnih cinjenica. Artikulirajuci svoj vizualni jezik u granicnom podrucju u kojem se umjetnicki postupci miješaju s neumjetnickim medijima (reklamni plakat, turisticka brošura, letak i sl.), 'odgadajuci' željeni ucinak svojevrsnim medijskim prerušavanjem, kao i postavljanjem svojeg rada u javni prostor koji nije u prvom redu namijenjen umjetnosti (oglasni panoi, ulica, turisticki ured, hotelska recepcija), umjetnica uspostavlja neophodnu distancu - meduprostor - ne bi li nas uz pomoc 'efekta ocudenja' (Verfremdungsefekt), istrgnula iz ravnodušnosti, rezignacije, iskljucenosti, pripremajuci teren kritickom mišljenju. Umjetnica ne preuzima ulogu trbuhozborca, niti želi posuditi svoj glas 'bezglasnima'. Naprotiv, vjeruje kako je moguce sudjelovati u osnaživanju, 'pojacavanju' postojeceg glasa. Kao i mnogi umjetnici koji se formiraju u devedesetima, nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme snažnih socijalnih i ekonomskih restrukturiranja, podjednako na Zapadu kao i na Istoku, ona je svjesna kako umjetnost više ne može ponuditi radikalna rješenja niti mijenjati svijet. Za razliku od kriticke umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih godina, koja je istinski zagovarala mogucnost društvene promjene kroz umjetnost, umjetnost na prijelazu u novo tisucljece može kao svoj program ponuditi tek popravljanje svijeta, nastojeci neznatnim 'krpanjima' uciniti život na ovom planetu podnošljivijim. S pravom stoga Nicolas Bourriaud tvrdi kako se velike price (grand narratives), karakteristicne za razdoblje modernizma, nadomještaju malim utopijama (micro-utopias). Umjetnici devedesetih svjesni su kako ne proširuju granice umjetnosti, nego tek iskušavaju otpor koji umjetnost pruža unutar globalnog društvenog polja. (1) Andreju Kuluncic, paradigmaticnu predstavnicu umjetnosti na prijelazu u novo tisucljece, 'umjetnosti kao proizvodnje znanja'(2), prije svega zanima ovaj svijet, ovdje i sada. Nema 'drugog mjesta', reci ce u jednom razgovoru umjetnica. Odrasla i odgajana u turbulentnom vremenu i sredini (rodena 1968. u Subotici, Jugoslavija, školovala se u Beogradu i Budimpešti, kasnih osamdesetih i pocetkom devedesetih, od 1995. živi u Zagrebu), Andreja nosi sa sobom specifican prostor i vrijeme kao svoju popudbinu - podjednako kao teret i kao dragocjenost. Vrijeme tranzicije u post-komunistickim je zemljama donijelo najgore od dvaju svjetova - kapitalizma i komunizma - slobodno tržište kombinirano s ideološkim fundamentalizmom (3), cije ce pratece pojave postati središnjim problemima u njezinu radu. Ne zadovoljavajuci se iluzijom demokracije, koja ima sve više pristaša i žrtava, opredijelivši se za ulogu umjetnice, a ne, primjerice, politicke aktivistice ili novinarke, Andreja Kuluncic cvrsto vjeruje kako je moguce umjetnošcu djelovati na 'društvo statista', kako je moguce odgovorno sudjelovati u stvaranju promjene svijesti, u stvaranju kriticne mase koja bi mogla realizirati društvene 'popravke'. U vremenu 'globalne paranoje' (Žarko Paic), 'borbe svih protiv sviju' (Pierre Bourdieu), stanja sveopce nesigurnosti, još uvijek vrijedi pružati otpor, zalagati se za etiku nove solidarnosti, koliko god to cinicnim intelektualcima može naivno zvucati. Doduše, kriticki umovi poput Pascala Brucknera, kažu kako je sistem programiran tako, kako bi se kudenjem obnavljao, izvlaceci svoju vitalnost iz napada, baš kao što je komunizam 'spasio' kapitalizam. Postoji li, dakle, nada da se neoliberalizam zamori, dezertira? Postoji li alternativa kapitalizmu? (4) Na posredan nacin, koristeci se kao temeljnim medijem izražavanja umjetnickom dokumentacijom, slicna pitanja postavlja i Andreja Kuluncic. Njezin je rad dostupan publici u umjetnickom prostoru tek putem umjetnicke dokumentacije. Postavljajuci u galeriji u obliku instalacije umjetnicku dokumentaciju projekta koji se odvijao u javnom prostoru, umjetnica, da se poslužimo rijecima Borisa Groysa, ponovnim upisom i smještajem u stvarni prostor, pretvara artificijelno u nešto živo, pridajuci mu auru originala i neponovljivosti. (5) Cineci granicu života
i umjetnosti nejasnom, Kulunciceva nedvojbeno potvrduje Groysovu tezu
o ulozi i mjestu umjetnosti u doba biopolitike. "Za one koji su se posvetili
stvaranju umjetnicke dokumentacije radije nego stvaranju umjetnickih djela,
umjetnost je identicna životu, zbog toga što je život u biti cista aktivnost
koja ne vodi nikakvu konacnom cilju", tvrdi Groys. (6) Neutralno stajalište Andreje Kuluncic, medutim, tek je privid: svjesnim povlacenjem u pozadinu, umjetnica nastoji uvecati promatracev prostor kako bi zauzeo vlastito stajalište i progovorio vlastitim glasom.
|