Natasa Ilić:
Zagreb, Travanj 2003
Katalog izložbe: Distributivna pravda
Zagreb, Galerija PM

Rad Andreje Kuluncic karakterizira pomak umjetnicke aktivnosti od izražavanja neogranicene kreativnosti k stvaranju novih modela društvenosti i komunikacijskih situacija, zanimanje za društveno relevantne teme, suocavanje s razlicitim publikama i kolektivna suradnja u kojoj se u umjetnickom radu preklapaju organizacijski poslovi i kreativno izražavanje. Prvi projekt Andreje Kuluncic u kojem su te taktike razvijene bio je projekt 'Zatvorena zbilja - embrio', ostvaren od 1998. do 2000. godine. To je multidisciplinarni umjetnicki projekt koji na eksperimentalan nacin istražuje implikacije genetskog inženjeringa. Projekt je realiziran kao interaktivna Internet stranica u nekoliko razvojnih faza prezentirana galerijski, kao i nizom predavanja, prezentacija, razgovora i suceljavanja u razlicitim institucijama umjetnickih, obrazovnih, feministickih i znanstvenih usmjerenja. Ponovno je rijec o pokušaju artikulacije važnog društvenog pitanja u suceljavanju s razlicitim javnostima (akademskim, aktivistickim, strucnim), preispitivanju edukacijskih mogucnosti umjetnosti, o energiji timskog rada i hibridnom organizacijskom modelu koji se jednako utemeljuje u svijetu umjetnosti kao i u prostoru aktivizma i gradanskog organiziranja. Ta svojstva obilježavaju i najnoviji multidisciplinarni projekt Andreje Kuluncic, 'Distributivna pravda', koji se bavi pitanjima pravednosti raspodjele dobara unutar zajednice. Ponovno se projekt ostvaruje kao interaktivni rad na Internetu, serija predavanja, diskusija i prezentacija i razliciti oblici galerijskog predstavljanja, no u ovom projektu cije se trajanje vremenski odreduje od 2001. do 2003. jasno se artikulira i ambicija razvijanja u trajno otvoreni forum.

Kako se razvijao projekt 'Distributivne pravde'?

Distributivna pravda je multidisciplinarni projekt, što znaci da su ga radili ljudi razlicitih profesija, iz podrucja znanosti, umjetnosti i tehnologije. Što se tice umjetnicke strane, kao voditeljica projekta osmislila sam okvir unutar kojeg se drugi ljudi krecu. Teorijsko polazište za projekt osmišljeno je u srpnju 2000., kada smo Gabrijela Sabol, Tomislav Janovic i ja poceli razmišljati o ovom projektu, koji bi se nastavio na dva prethodna projekta. Takoder sam puno razgovarala s Nevenom Tudor, koja mi je puno pomogla oko organizacijskih segmenata projekta i prikupljanju sredstava. Prvi od tih prijašnjih projekata je projekt 'Zatvorena zbilja - embrio', koji se bavio genetskim inženjeringom, ali je imao istu metodologiju kao i projekt 'Distributivna pravda'. Istu metodologiju koristili smo i za projekt 'Distributivna pravda', a u njemu smo razvili temu iz mog rada 'Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuca' iz 2000. U tom sam radu dotaknula problem socijalne pravde odnosno nepravde, koji je postao središnja tema novog projekta. Projekt postoji i živi od kolovoza 2001, kada smo postavili stranicu na Internetu. Projekt se sastoji od tri formalno odvojena dijela: dio na Internetu (u virtualnom prostoru), instalacija u galeriji (u stvarnom prostoru) i rasprave. Nakon što smo postavili stranicu na Internetu poceli su se prikupljati rezultati i nastajala je baza podataka, koju popunjavaju gledatelji u razlicitim zemljama u kojima razvijamo istraživanje.
U Torinu na Bijenalu mladih u travnju 2002. vidjeli smo da projekt dobro funkcionira u prostoru instalacije. Vec na otvorenju izložbe dobili smo 100 ispunjenih upitnika, što je bilo zaista neocekivano uspješno. Nakon toga izlagali smo na Documenti 11 u Kasselu, i za tri mjeseca trajanja izložbe više od 4000 ljudi je odigralo igre, 1.700 ispunjenih on-line upitnika, a oko 3000 ispunilo je tiskani upitnik, što su fantasticne brojke.
Nakon Documente Ivo Martinovic i ja bili smo u Australiji, u Sydneyu u prostoru koji se zove Art Space i nudi studijske boravke za umjetnike, gdje su nas pozvali da radimo istraživanje. U Australiji smo napravili 7 intervjua, koji su nam bili vrlo zanimljivi jer su govorili o problematici Australije, koja je nama jako daleka i o kojoj stvarno malo znamo. Nakon Documente projekt je kao instalacija predstavljen na izložbi Plus Ultra u Kunstraumu u Innsbrucku, a pozvani smo bili i na studijski boravak u Walker Art Center u Minneapolisu. Tamo sam s Ivom Martinovicem i skupinom filozofa i politologa iz Minneapolisa radila na novom dijelu projekta, 'Distributive Justice / America', i na novoj igri na Internetu. Projekt se bavi pitanjem kako Amerikanci vide probleme raspodjele dobara u Americi u odnosu na pogled ne-Amerikanaca, i uskoro ce biti predstavljen na Internetu.

Kako projekt funkcionira kao galerijska instalacija?

Projekt ukupno ima 10 dijelova, od kojih svaki funkcionira i zasebno i donekle drugacije pristupa temi distributivne pravde. Galerijski postav osmišljen je tako da u prostoru postoje tocke medu kojima se gledatelj krece, a svaka tocka nosi jedan dio projekta. Kada ude u prostor instalacije, gledateljima prilazi asistent koji ih usmjerava i pomaže im snaci se. Vrlo nam je važan i dizajn cijelog projekta, za koji smo htjeli da bude prilagoden korisniku i jednostavan za uporabu.
Ponekad izlažem sve dijelove projekta, a ponekad samo dio. Usredotocim se ili samo na intervjue, ili na teoriju, na igre, na statistiku, na podatke... Cijeli rad je tako smišljen da uvijek može funkcionirati i kao cjelina i u odvojenim dijelovima. Rad ne postoji bez gledatelja, potpuno je vezan za sudjelovanje publike, i za mene je najvece pitanje bilo kako gledatelju približiti temu, omoguciti mu da shvati projekt u nekih 10-15 minuta koliko posjetitelji obicno provedu u prostoru.

Kako ste konceptualizirali problematiku distributivne pravde tako da je gledatelj može usvojiti u kratkom vremenu?

Krenuli smo od toga da postoji subjektivna i objektivna strana socijalne pravde. Jedno je objektivna teorija, postavili smo socio-ekonomsku mapu, na kojoj pokazujemo bruto-nacionalni dohodak, smrtnost dojencadi, ocekivanu životnu dob i pismenost, što su egzaktni i objektivni podaci, ali imamo i subjektivne pokazatelje distributivne pravde, na primjer, kroz intervjue koje radimo u svim zemljama u kojima radimo istraživanje. Postavljamo uvijek ista pitanja, koja se svode na to da od sugovornika doznamo kako je zbilja živjeti u Švedskoj, Danskoj, Hrvatskoj ili Australiji. Na primjer, postavljamo pitanja kao što su: mislite li da je društvo u kojem živite pravedno, zašto tako mislite, mislite li da ste svoje potencijale uspjeli u tom društvu ostvariti, ako da, je li vam to omogucilo društvo ili ste sami za to zaslužni, znate li neko društvo koje vam se cini pravednije, što biste voljeli da u vašoj zemlji ide u nekom drugom smjeru, kakve ste promjene uocili u posljednjih 20 godina, ide li situacija na bolje ili na gore i tome slicno.
Uvijek pokušavamo razgovarati s istim profilom ljudi u raznim sredinama, umirovljenicima, studentima, filozofima, novinarima, umjetnicima ili kustosima, pravnicima itd. Zatim podatke usporedujemo.
Sociološki upitnik je takoder vrlo zanimljiv. Po završetku izložbe obicno dobijemo dvije stotine ispunjenih upitnika, što je neki prosjek. Te upitnike sociolozi obraduju, a statistike vracamo na Internet, što omogucava usporedbu, kako unutar te jedne skupine, tako i usporedbu medu razlicitim skupinama. Distributivna pravda je teška tema i ljudima se ne da razgovarati u galeriji o tome jesu li pravedni, žive li u pravednom društvu i kako vide pravdu...
Zato su osmišljene igre. Nisu to prave igre s akcijama, ništa slicno tipicnim kompjutorskim igrama. Rijec je više o upitniku složenom u formi igre. Prva se igra zove 'Kreirajte društvo po vlastitoj želji' i u njoj igrac raspodjeljuje šest zajednickih dobara. Zajednickih dobara u društvu ima puno, ali mi smo odabrali onih 6 koji su nam se cinili najzanimljiviji za objašnjenje problematike pravde, i to su novac, položaj u društvu, zadovoljstva, sloboda, javne usluge i mogucnosti. Zadatak igraca je da ih raspodjeli u skladu s onim što misli da je pravedno, a opcije su, na primjer, svakome jednako, svakome prema potrebama, ili samo onome tko je zaradio na slobodnom tržištu. Na kraju igre igrac dobije rezultat kojem je društvu najbliži - libertarijanizmu, egalitarizmu, komunizmu, državi blagostanja itd. Druga igra, "Otkrijte svoj distributivni profil", pokazuje igracu kojoj je teoriji distributivne pravde najbliži. Sasvim je drugacije procitati teoriju i opredijeliti se za nju, nego dodjeljivati dobra u igri dajuci od sebe. Pitanja koja postavljamo stavljaju igraca u položaj u kojem mora dati nešto od sebe kako bi stvorio društvo po svojoj zamisli. Upravo se o tome radi - vidjeti koliko smo stvarno spremni dati drugome od sebe.

Vrlo zanimljivim elementom 'Distributivne pravde' cini mi se nastojanje da projekt preraste u trajnu platformu, u kojoj bi se zainteresirani pojedinci mogli nastaviti baviti problematikom i nakon završetka projekta.

Jedan od glavnih ciljeva projekta je da proces ne bude gotov sa završetkom izložbe. Na primjer, bilten, koji u svakom broju obraduje neku drugu temu, jedan je od tih dijelova koji bi mogao opstati i bez projekta.
Zato nam je ove godine cilj provesti istraživanje u što više zemalja, kako bismo upoznali ljude zainteresirane za daljnju suradnju na projektu. Zato imamo forume i mejling listu, što nam omogucava da održavamo kontakte.
Namjera nam je isto tako ostvariti kontakte s nevladinim organizacijama u inozemstvu, ne toliko na Zapadu koliko nas zanima europski Istok, Azija, Afrika, Argentina, 'problematicnije' zemlje. S njima bi htjeli dalje razvijati Internet portal, na kojem bi prije svega studenti, asistenti, profesori, teoreticari, obradivali problematiku socijalne pravde, pretvorbe, tranzicije, i nudili alternativne modele koji bi možda funkcionirali u nekoj zemlji ili kulturi. To je, zapravo, neki širi plan i projekt se pomalo razvija u tom smjeru, te se nadam da ce po isteku 2003. netko imati sluha ne samo nastaviti projekt, nego i uložiti sredstva. To bi se dogadalo potpuno izvan svijeta umjetnosti. Umjetnost je tu samo pomogla kako bi pružila bazu, stvorila osnove, povezala ljude, ponudila okvir.
Naravno, za mene kao umjetnicu izložba u galeriji jest proizvod, ali za ljude koji u projektu sudjeluju to nije razlog zbog kojeg sudjeluju. Tu vidim svoju ulogu i ulogu umjetnosti - ponuditi platformu, okvir za sve te ljude da se osjecaju dobro i da se mogu baviti onim cime se bave i inace, ali u jednom drugacijem sklopu, na neki nacin puno slobodnije. Nitko od nas ne vjeruje da možemo promijeniti ili napraviti nešto veliko, ali važna je sama ta platforma, posve neutralna, koja nije ni politicka, ni aktivisticka, koja nije nikako obojena, ali je za svakoga tu i svatko na njoj može naci svoje mjesto ako želi sudjelovati.
Valja shvatiti da 'Distributivna pravda' nije znanstveni projekt. Bez obzira koliko smo se trudili da sve bude objektivno i tocno, propusta ima i znanstveni kriteriji nisu do kraja zadovoljeni, no bez toga ne bi bilo moguce približiti se galerijskoj postavci i publici. Ali nije ni bio cilj stvoriti znanstveni projekt, nego zainteresirati publiku bez obzira na njihovo predznanje, otvoriti pitanja, prepoznati i povezati ljude zainteresirane za temu, pokrenuti raspravu.