Natasa Ilić
Zagreb, rujan 2008
Katalog izložbe: "UrbanFestival2008"
[BLOK], ZAGREB, 2008

Nataša Ilić (NI): Kako si počela raditi na projektu radijske intervencije »Žao mi je, nije mi žao...«?

Andreja Kulunčić (AK): Tema UrbanFestivala bila je žalovanje. Smatrala sam da je nakon svega što smo u posljednjih petnaestak godina prošli u društvu u kojem živimo pojam žalovanja zanimljiv jer nam nudi mogućnost pogleda unazad, da bismo vidjeli zaslužuje li nešto od onoga što smo učinili – na svim razinama, pojedinačno i kao nacija – žalovanje, je li nam ono potrebno, je li dobro ili nije. Činjenica je da smo u nekom intelektualnom smislu tokom svega što se dešavalo spašavali glave, i sad bismo trebali stati i zapitati se postoji li išta zbog čega bismo se trebali kajati.

(NI): Situirala si temu u poslijeratno društvo?

(AK): Da, ne u vrijeme rata, njime smo se već puno bavili, nego u vrijeme nakon rata. Što se događalo nakon što smo postali »svoji na svome«, koliko smo u procesima sudjelovali kao pojedinci u odnosu spram kolektiva. Drugo pitanje bilo je jesmo li te procese osvijestili. Mislim da u socijalizmu nismo do kraja osvijestili odnos pojedinca spram kolektiva. Jesmo li danas u stanju shvatiti da »ja« utječe na susjeda, na drugog, na kolektiv? Ima li moje podmićivanje policajca udio u općem podmićivanju policajaca, ili nema? Svi znamo da »na papiru« podmićivanje nije u redu, ali kako moje radnje utječu na cjelinu, koliko ih uopće povezujemo s kolektivnim? Čini mi se simptomatičnim da se svi stalno žalimo na društvo u kojem živimo, ali nedostaje svijest da je pojedinac društvo u kojem živimo. Nisam sigurna koliko se ta pitanja promišljaju u širem kontekstu.

(NI): Kako si zamislila rad koji bi se bavio time koliko razmišljamo o tome da naši postupci djeluju na društvo, zbog čega nam je žao, ili nam nije žao, zbog čega se kajemo ili ne?

(AK): S organizatorima festivala sam krenula od razmišljanja kako najlakše pristupiti ljudima i kako s njima komunicirati, a ne dovesti ih u neugodnu situaciju. Razmišljajući o mediju, učinilo nam se da bi radio mogao biti idealan medij. Poziv radiju je izravan, osoba ima priliku nešto izravno reći o temi, a s druge strane ostati anonimnom. Putem radija istodobno smo riješili i pitanje kako da ljudi, odnosno publika, čuje ono što želimo poručiti.
Zatim nam se ukazao drugi problem – kako ljude dovesti u situaciju da požele nazvati radio i izreći svoje mišljenje. Odlučili smo snimiti jinglove na teme koje su naveliko poznate u društvu – svi znamo da postoji korupcija i što se događa s liječnicima, policajcima, svi znamo kako se neka djeca upisuju na fakultete, razgovaramo o tome doma, među prijateljima, po novinama... Razmjenjujemo priče, ali sebe na neki način izuzimamo, ne spajamo te dvije razine.

(NI): Jesi li jinglove radila sama ili s profesionalcima?

(AK): Udruga radio aktivista Nemeza je radila jinglove i cijeli tehnički i radijski dio posla. Jinglovi su klasične forme – upečatljiva glazba i prepoznatljiva rečenica, osobe govore zbog čega im je žao ili nije, u odnosu na društvo. Pazili smo da budu zastupljene različite kategorije ljudi, stari, mladi, bogati, siromašni. Napravili smo tabelu u odnosu na dob, spol, status, i dobili 24 kategorije. Za početne jinglove koristili smo izjave prijatelja i poznanika, to nam se činilo jednostavnije nego snimati ljude na cesti. Ali niti to nije bilo jednostavno, pokazalo se da je potrebno s ljudima razgovarati o ideji i objasniti im da se radi o odnosu pojedinca spram kolektiva. I tako smo razvili metodu: zapisivali smo odgovore koje smo dobili u tim inicijalnim razgovorima te smo od njih naknadno napravili snimke. Odabrali smo odgovore koji su nam se učinili najjasnijima.

(NI): Gdje ste i koliko često emitirali jinglove?

(AK): Na Radio Sljemenu, svakih sat vremena, nakon vremenske prognoze, uz najavu da je navečer otvorena linija na kojoj ljudi mogu dati svoje mišljenje. Slušatelji su cijeli dan pripremani, a navečer smo bili u studiju i voditeljica je primala pozive. Sve je išlo izravno u eter. Meni je to bilo vrlo uzbudljivo – sjediš, čekaš, ništa se ne događa, i onda odjednom počnu zvoniti telefoni i svijetliti crvene lampice. Prvih pet minuta nije bilo poziva, no voditeljica je bila elokventna i sposobna ljude potaknuti na razgovor, i tada je krenulo. Javila se jedna gospođa kojoj je žao što iznajmljuje apartman na moru i za to plaća porez, a njezini susjedi ne plaćaju. Zatim je nazvala gospođa koja je izjavila da joj je žao čuti da je nekom žao što je ispravno postupio, i tako je krenula rasprava o tome znači li to da, ako svi rade tako, ni mi ne trebamo biti bolji, a to je upravo ono što sam htjela – da razgovaramo i shvatimo da je društvo živi organizam koji se sastoji od nas pojedinaca i da svi imamo važnu ulogu, koliko god ona izgledala minorna.

(NI): Koliko je to trajalo?

(AK): Kratko, pola sata. Radijsko vrijeme je jako skupo, i zapravo smo, radijskim vremenom mjereći, dobili puno vremena u eteru. Dobili smo vrijeme za jinglove kroz tri dana i svaku večer 30 minuta za pozive slušatelja, a četvrti dan smo napravili mozaik-emisiju kojom smo zaokružili projekt. U tu smo emisiju pozvali Ankicu Lepej, koja je radila u Zagrebačkoj banci i otkrila Tuđmanov račun, zbog čega je dobila otkaz i još je i danas bez posla. Na pitanje je li joj žao što je to učinila odgovorila je da nije, da misli da je to bila njezina moralna obaveza. U emisiji je bila i jedna psihologinja koja je govorila o tome da je hrvatsko društvo infantilno socijalističko društvo, da mislimo da je društvo veliki tata koji se mora brinuti za nas, koji nas može i kazniti, ali se mora i brinuti, i da moramo odrasti i prihvatiti društvo u kojem živimo kao realnost koju razumijemo i koju znamo kako oblikovati.

(NI): Konstanta tvog rada je pitanje kako direktne intervencije u socijalnim prostorima djeluju u umjetničkom sustavu, i na koji način prilagoditi to iskustvo u nešto primjereno formatu izložbe i očekivanjima koja ljudi imaju. Tu nije riječ o modernističkom shvaćanju funkcije umjetnika, u kojem je umjetnik nadahnut individualnom vizijom koju onda iznosi u nekom umjetničkom mediju, nego je riječ o specifičnoj intervenciji u realnom socijalnom prostoru. Kako vidiš funkciju umjetnika i njezine promjene u širem smislu?

(AK): Pokušat ću to objasniti na primjeru, na projektu političke umjetničke intervencije »1 franak=1 glas«, na kojem sam radila kroz dulje razdoblje u Zürichu, u nezavisnoj umjetničkoj instituciji Schedhalle. U takvim dugoročnim projektima ideja nije samo ponuditi ljudima prostor da razmisle o problemima, nego im dati alat za neku vrstu otpora kapitalizmu, izvan struktura klasične političke organizacije ili bilo kojeg klasičnog političkog oruđa. Usmjerena sam na ljude koji imaju možda dva sata tjedno da nešto učine protiv onoga što misle da nije u redu. Čini mi se da ti mali otoci intelektualnog otpora imaju smisla. Problem može nastati ako moja očekivanja postanu prevelika, ako suviše guram umjetnost kao oruđe, ako galeriju ili instituciju previše gurnem u »realni svijet«, tada to može biti potpuni neuspjeh, misao koja je ostala u zraku, koja se nije do kraja odradila.

Kad radim u inozemstvu, redovito surađujem s marginaliziranim skupinama, pa sam tako krenula i u Zürichu. Radila sam intervjue s prostitutkama, s ljudima koji rade na crno, s narkomanima, s azilantima, s izbjeglicama, s različitim marginaliziranim skupinama. To je bilo teško iskustvo. U Švicarskoj, zemlji u kojoj ne možeš pomaknuti ni kamenčić, a da to negdje ne prijaviš, postoje ljudi koji tamo žive pedeset, šezdeset godina, ili su čak i rođeni tamo, a nisu nigdje upisani, koji službeno ne postoje. Za Švicarce ilegalni ljudi ne postoje, oni ne žele da oni postoje, no istodobno upravo oni odrađuju najgore poslove.
Predložila sam projekt koji se bavi ljudima bez dokumenata, koji se boje izaći u javnost i radije se mire sa svojom situacijom, koji se bavi činjenicom da Švicarci iskorištavaju povijesnu i geografsku nepravdu drugih i da se to smatra normalnim. Predložila sam da ljudi bez dokumenata, koji službeno ne postoje, preko organizacija koje se bave njihovim pravima pošalju jedan franak za obnovu zgrade parlamenta u Bernu; od prikupljenih bi se sredstava kupio jedan prozor, stol ili nešto tako, i postavila ploča, obilježje da je to poklon ljudi koji službeno ne postoje. Ti ljudi nemaju politički glas, ali zato sam htjela da imaju fizičku vidljivost u parlamentu – tim im se poklonom vraća dignitet. Nisu to ljudi kojima treba pomoć, treba im dignitet.

(NI): Koliko ste novca skupili?

(AK): Oko 2000 franaka, što je znači 2000 glasova. Bilo je potrebno s jedne strane raditi s ljudima, pomoći im da shvate da je to gesta dobivanja digniteta, raditi s organizacijama i aktivistima koji se bave ljudskim pravima, čije je shvaćanje umjetnosti često vrlo konzervativno i neprijateljsko prema suvremenoj umjetnosti, a s druge strane trebalo je raditi s galerijom i umjetničkim sustavom. No puno smo uspjeli napraviti. Na glavnom kolodvoru u Zürichu postavili smo poziv na velikom glavnom displayu svim ilegalnim ljudima da poklone jedan franak za projekt, što je imalo veliki učinak: prolaznici su se pitali koliko ilegalnih osoba ima ako im se obraća na kolodvorskom displayu, na tako frekventnom i skupom mjestu, dok sami ilegalni ljudi ne očekuju da im se netko obraća – sama činjenica da im se netko službeno obratio neka je vrsta priznanja da oni postoje. Objavili smo pozive u novinama, u tramvajima, puno smo izlazili i svi znaju za projekt. No kad bi projekt rastao još tri godine, tek tada bismo uspjeli skupiti neku značajniju sumu novca.

(NI): Misliš li da bi ishod bio drukčiji da si radila u Hrvatskoj, gdje je cijela infrastruktura u većoj mjeri pod tvojom kontrolom?

(AK): Da, morala bih se preseliti u Švicarsku, a Švicarska je skupa. I ovoliko koliko sam odlazila u Zürich u dvije godine vrlo je skupo. Riječ je o skupom i zahtjevnom projektu.

(NI): Kako umjetnička praksa kojom se baviš funkcionira u širem umjetničkom svijetu? Kakav je njezin odnos prema mainstreamu, kakva je njezina ekonomska stabilnost?

(AK): Mislim da je ona bila mainstream neko vrijeme, a sada to ponovno više nije, sada su opet u središtu estetska i vizualna razmatranja. Na posljednjem Venecijanskom bijenalu bilo je tako puno loših i pompoznih radova socijalnog osvještavanja da mi je bilo neugodno. Ako netko napravi loš rad o sebi i svojoj majci, to je stvar pojedinog umjetnika, no ako netko napravi loš rad o azilantima, tu je etička granica puno osjetljivija. Odlično je da ta umjetnička praksa više nije mainstream.

(NI): Ali to ne znači da ta praksa više nema svoje mjesto.

(AK): Mislim da ga je uvijek imala, da nije nastala niotkuda niti će sutra nestati. I tu je u pitanju jedna vrsta edukacije, poseban element osjetljivosti. Žena koju muž tuče mora shvatiti da ona nije kriva, i na tome je potrebno puno raditi, isti je slučaj s ljudima koji rade na crno, ili su obespravljeni na svojim radnim mjestima itd. To je borba i iscrpljivanje.

(NI): Kako tvoja praksa funkcionira u ekonomskom sustavu? Postoji li i dalje institucionalna podrška pojedinih institucija?

(AK): Mislim da se tu ne radi samo o djelovanju umjetničkog sustava, nego je to stvar osobnog, unutarnjeg osjećaja da je to što radimo potrebno, i tada će kustos naći sredstva. Kad god pomislim da je gotovo, da to više nikoga ne zanima, dobijem mejl s pozivom da nastavimo raditi.

Nataša Ilić