"Ovaj projekt je eksperiment koji vam nudi mogućnost oblikovanja buduće generacije. Bića koja ćete kreirati rodit će se nakon stotinu godina. Njihove egzistencije neće utjecati na vaš život niti će oni biti vezani uz svoje tvorce." Ovim riječima započinje internet projekt "Zatvorena zbilja - embrio" (1999.-2000., http://embryo.inet.hr) Andreje Kulunčić (i još četiri autora, među kojima produkciju, fotografiju i video radi njezin stalni suradnik Ivan Martinović) koja za svoje radove prisvaja marketinške strategije, odnosno, u "civilizaciji komuniciranja" odabire "široko dostupne" medije direktnog obraćanja, city-light plakate, leaflets, anketne listiće... ili fizičko mjesto i radni prostor umjetničkog rada postaje virtualni prostor mreže koji je "globus sveo na dohvatljivu veličinu". Genetski inžinjering i antropotehnika, prema suvremenom konceptu umjetnosti etike umjesto estetike ili "infostetike", i Sloterdijkovoj definiciji umjetnika kao "medijskog kuhara", polazišta su projekta na mreži "Zatvorena zbilja - embrio" gdje je posjetiteljima ponuđeno kreiranje virtualnog djeteta odabiranjem uzoraka "iz izloga". Rezultati projekta (statistička analiza i interpretacija dobivenih podataka integralni su dio autoričinih projekata), pokazuju želju njegovih sudionika za "korekcijama", za pametnijom, rastom višom, otpornijom na bolesti i (zanimljivo je) manje agresivnom budućom generacijom, iako su neki virtualni roditelji "ugradili" svome potomku nasljednu bolest ili prosječnu inteligenciju i talente, kako ne bi bio neko über biće odvojeno od njih samih. Zanimljivo je da, neposredno nakon pokretanja projekta, biva otkriven humani genom te tako fikcija postaje mogućom stvarnošću.

"Distributivna pravda" (www.distributive-justice.com) je work-in-progress multidisciplinarni (uz aktivno sudjelovanje stručnjaka iz raznih područja društvenih znanosti te web dizajnera) projekt, koji se sastoji od virtualnog (internet stranica s interaktivnom navodnom igrom, čiji sudionici distribuiraju materijalna i nematerijalna dobra gradeći društvo koje prolazi kroz dinamičke promjene), praktičnog (tematsko istraživanje, suočenja mišljenja...) i teoretskog dijela (javne diskusije, predavanja, neprekidni forum, mailing lista...). Nakon što je projekt pokrenut i osnovana autorska udruga "Mapa", umjetnica zadržava ulogu moderatora događanja na internet stranici, uz njihovu minimalnu režiju i s namjerom povlačenja, u jednom trenutku, iz tog samorastućeg "organizma". Kako se igra "Distributivna pravda"? Virtualni igrač uzima shopping kolica te se potom - drag and drop metodom - odlučuje se za jedan od ponuđenih modela kreirajući društvo iz svojih snova ("Budimo realni, tražimo nemoguće", nije li bio slogan Pariškog proljeća?!). Igrač odlučuje o način raspodjele "općih dobara" (novac, slobode, društveni položaj, mogućnosti, zadovoljstva, javne usluge) te određuje startne pozicije pojedinaca u društvu, pritom se i dobro zabavljajući. "Svatko je osjetljiv na svoj udio u općem dobru, a većina ljudi, osobito u zemljama u tranziciji, svoj društveni položaj doživljava kao nepravedan", zaključuje Andreja Kulunčić. Internet stranica sadrži i teorijske razrade društvenog koncepta desnog i lijevog liberalizma, utilitarizma, striktnog egalitarizma i pluralizma... Nakon što je igrač odigrao igru, s obzirom na rezultate saznaje kojem državnom modelu teži kao istinskom i pravednom: meritokracija, politički sistem lijevog liberalizma u kojem materijalno blagostanje ovisi o sposobostima i nastojanjima pojedinca, isključena je mogućnost nasljeđivanja socijalnih pozicija, najpoželjnjiji je model. Slijedi komunizam te potom socijalna država suvremenih liberala, koja potiče slobodno tržište na svim stupnjevima proizvodnje i potrošnje; država će potom sistemom oporezivanja preraspodijeliti dobra, uzimajući onima koji imaju i zarađuju više, da bi razrađenom socijalnom politikom dala onima koji su u tome manje uspješni... Autori projekta naglašavaju, međutim, da dobiveni rezultati nisu statistički pouzdani i znanstveno utemeljeni, s obziom na činjenicu da sudionici interaktivnih internet projekata nisu reprezentativni uzorak stanovništva.

Lokalno obojena pitanja socijalne pravde, kao i ekološki problemi, tema su umjetničinih site-specific projekata: u Jordanu 1994. od suhih palmi iz uništene oaze umjetnica je izvela ambijentalnu instalaciju, a projekt iz 2000. godine "Nama - 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća" pokušaj je problematiziranja i stavljanje u širi okvir propasti gigantskog lanca robnih kuća kao paradigme društvene stvarnosti. City-light plakati na deset lokacija u širem centru Zagreba, jezikom reklame sugeriraju "povjerenje i sigurnost" i pozivaju na kupnju, a s njih nas promatraju zabrinuto-rezignirane prodavačice Name, pozirajući poput modela. "Postavlja se pitanje socijalne budućnosti žena koja ima više od 35 godina, ne zna raditi na kompjuteru, ne zna strane jezike i ostala je bez posla. Njezina priča nije osobna, već postaje društveni problem - ona je nezadovoljna i to prenosi na okolinu, obitelj... Teme su to o kojima ne želimo razmišljati dok ne postanu naš osobni problem", tvrdi Andreja Kulunčić. Njezini radovi odražavaju stvarnost i obratno, primjenjivi su u društvenoj i osobnoj svakodnevici, podcrtavajući probleme u suvremenom životu iako bez imalo iluzije da umjetnost ima moć njihovog razrješenja.

Pripadaš možda posljednjoj generaciji koja je odrastala bez kompjutera. Zašto koristiš elektroničke medije i komunikaciju putem interneta, koliko je pritom bitan element interaktivnosti?

1996. tijekom boravka u Minneapolisu, dobivenom ArtsLink stipendijom kupila sam svoj prvi, Machintosh kompjuter, i gotovo istovremeno započela suradnju s Trudy Lane s Novog Zelanda, free-lance dizajnericom koja potom sudjeluje u mom svakom većem projektu. Završila sam kiparstvo i shvatila da se njime skupo baviti, potrebno je nabaviti atelje, kupovati materijal, platiti modela i lijevati skulpture... pa mi se stoga, s pozicije podstanara, preseljenje u cyber prostor činilo praktičnim rješenjem problema "nemogućnosti". Uostalom, internet je izvrstan medij za ostvarivanje komunikacije sa širokom publikom, koja onda nije isključivo galerijska publika. Nažalost, razina komunikacije na internetu prilično je niska, sve biva pojednostavljeno i banalizirano, i jezik i teme, popraćeno reklamama koje nas čine pasivnim potrošačima. Prisila na konzumaciju tipična je za odnos prvog s trećim svijetom, a mi smo negdje u sredini.

No baš zato što je internet površan medij, izazov je zadržati ljude na jednoj internet stranici i učiniti da odvoje petnaest i više minuta za tvoj rad. Toliko je toga ponuđeno u virtualnom prostoru da, ako nisu odmah zainteresirani, oni idu dalje... Postoji obaveza "kvalitetnog" rada kao znaka odgovornosti i poštovanja prema publici, koja je zapravo dio "paketa" umjetničkog djela.

Mnogi tvoji radovi su neka vrsta društvenih akcija, poput "Uživaj na plaži" - dobila si nagradu za "umjetničko promišljanje" za taj i još dva rada na na 10. trijenalu Indije...

"Uživaj na plaži" iz 2000. rad je nikad završen budući da sam ga zamislila kao pilot projekt, prijedlog za slijedeću turističku sezonu. Projekt komunicira sa stranim turistima koje ne treba privlačiti u Hrvatsku jer oni su već tu, ušli su u zemlju, tako da nije bit u tome da ih se docekuje smokvom, rakijom i plesom na aerodromu, već se radi o potrebi osvješćivanja nekih segmenata sekundarnog turizma. Bio je kraj sezone, prve s većim brojem turista nakon rata i mi smo se gušili u smeću, od prekrasnih plaža pa do autocesta svugdje su se mogle primijetiti rastuće količine smeća. Nismo ga mogli sami generirati u dva mjeseca, bez "pomoći" stranaca koji se ovdje ponašaju dugačije nego kod kuće. Stoga je moj prijedlog bio da se turistima po prelasku granice podijele smotuljci vreća za smeće i uz njih knjižice s osnovnim ekološkim podacima o Hrvatskoj, uz napomenu kako se ne može svugdje trčati za njima skupljajući posljedice njihova uživanja. Neki su strahovali da će se stranci uvrijediti, no njihove reakcije bile su pozitivne. U ovom projektu izražavam osobni stav, za razliku od velikih projekata na mreži gdje samo pozivam druge da iznesu i argumentiraju svoja mišljenja s obzirom na temu projekta, a pozvani su i stručnjaci koji iznose up-to-date edukativne informacije kako bi se izbjegla opasnost svođenja projekta na "kuhinjske razgovore" - ja sam čuo, negdje pročitao… iako, moj cilj je izlagati energiju razgovora u galerijskom prostoru, a u interakciji s on-line radom da posjetitelj internet stranice ulaže vlastitu kreativnu energiju koja postaje dio rada.

Kakvi su tvoji planovi slijedećih mjeseci s obzirom na to da, kao jedna od najboljih umjetnica u Hrvatskoj afirmiranih 1990-ih, sudjeluješ na nekoliko međunarodnih manifestacija, izabrana si među kandidate za međunarodni studio program P.S.1...

U travnju s projektom-socijalnim laboratorijem "Distributivna pravda" sudjelujem na Bijenalu u Torinu koje se održava u prostoru konjušnice Cavallerizza, a glavni kustos je Michelangelo Pistoletto. Svi će internet radovi biti izloženi u velikom prostoru nalik sajamskom paviljonu, ni na koji način izdvojeni ili ograđeni. Naš će prostor biti oblika punog kruga sastavljenog od stolova i klupa koji će se moći otkotrljati i razvući prema potrebi. Studenti-volonteri davat će upute posjetiteljima o korištenju mogućnosti projekta, newsletter koji je sastavni dio rada bit će bilingvalan, a i sam on-line rad bit će preveden na talijanski kako ne bi došlo do problema u komunikaciji. Potom, s Igorom Grubićem pozvana sam na Manifestu 4 u Frankfurtu na Majni, Europsko bijenale suvremene umjetnosti čije je otvorenje najavljeno za 25. svibnja. Selektorice Iara Boubnova, Nuria Enguita Mayo i Stéphanie Moisdon Trembley odabrale su pedeset "individualno različitih" umjetnika, organiziravši preview visit kako bismo se upoznali s Gradom Frankfurtom kao kontekstualnim okvirom za radove i intervencije umjetnika, njegovim high-tech horizontom i kulturnom raznolikošću (Grad kao mjesto "putovanja, rada, stanovanja i konačno umjetnosti"). Zanima me prostor Zapadne Europe, Sjeverne Amerike... koji ima drugačiji kod i logiku, gdje su neki drugi problemski krugovi - života u velikim gradovima, otuđenosti... Voljela bih tamo otputovati na nekoliko godina, kako bi teme mojih radova izašle izvan uvijek istog kruga problema koji su sastavni dio domaće svakodnevice.