AT / U tvom radu relacijski govor s publikom je također i dio estetike, lingvističke strukture. Bi li htjela započeti od tog tvog refleksivnog polja relacijsko - stilske prirode?

AK /
Uključenost u društvene teme, širenje komunikacijskih modela i suradnja sa stručnjacima različitih profesija obilježavaju moju umjetničku praksu. Osjetljiva sam na raspon nijansi unutar socijalne pravde i radove često temeljim na prethodnom istraživanju. Pokušavam skupa s publikom i suradnicima otkriti zamke, kontradikcije i nazovimo, deklarativnu toleranciju društva čiji smo dio. U većini mojih radova smisao je u razvijanju načina dijaloga i u pružanju jednog drugačijeg, suptilnog ali jasnog, modela za aktiviranje unutar problema na koji se rad fokusira. Pri tome, naglasak nije toliko na rezultatu, koliko na procesu i kvalitetnom sudjelovanju, aktivaciji publike i suradnika na projektu.

AT / Pri analizi tvog rada Radmila Iva Janković ustanovljuje, prisjećajući se Beuysa, relaboraciju "socijalne skulpture" putem koje stvaraš "sinergiju sa zajednicom" . Dijalog, susret, pluralnost, mnoštvo. Ali i sudioništvo i međusobno prožimanje. Koliko su ove figure urezane u tvoj umjetnički rad?

AK /
Zanimaju me odnosi među ljudima u konkretnim društvenim kontekstima. Pokušavam pomjeriti dominante matrice unutar pojedinih (svakodnevnih) mehanizama koristeći se prepoznatljivim formama (plakat na cesti, "commercial break" na radiju, oglas u novinama, igra na Internetu i sl.). Nemam osjećaj da mogu graditi novi svijet ili nove odnose, tek možda staviti postojeće odnose u izmijenjenu situaciju, pri čemu su ključni nositelji "promjene" sami sudionici. Njihovom aktivacijom se nadam postići promjenu iznutra. Primjer za to bila bi politička umjetnička intervencija "1CHF=1GLAS" (2007/2008. Zurich), u kojem pozivam Sans-Papiers (osobe koje rade i žive bez legalnih dokumenata u Švicarskoj) da donacijom od jednog franka "pomognu" renoviranje švicarskog Parlamenta u Bernu. Ili, društveno angažirani projekt "Bosanci van!" (2008. Ljubljana) u kojem skupa s tri građevinska radnika iz Bosne osmišljavamo i postavljamo plakate po centru Ljubljane koji progovaraju o njihovoj diskriminirajućoj radnoj i životnoj situaciji u Sloveniji, što je u kontrastu s činjenicom da oni svojim radom doprinose slovenskom društvu.

Tijekom nastajanja multidisciplinarnih projekata često uključujem i stručnjake iz različitih znanstvenih disciplina, pogotovo u Internet radove, koji su više zamišljeni kao "tool for knowledge", a manje kao direktno angažirani radovi, kao npr. opsežan projekt "Distributive Justice" (2001 - 2012, http://www.distributive-justice.com) predstavljen i na izložbi u muzeju MADRE u Napulju. Posljedica je to širine polja koju želim obuhvatiti projektom. Radeći skupa s filozofima, sociolozima ili recimo urbanim antropolozima mogu zaći puno dublje u temu, koristiti drugačije metodologije u pristupu, osvijetliti temu s različitih točki gledišta. Mislim da to daje jednu kompleksniju, precizniju i otvoreniju sliku od one što bi bilo tko od nas kao pojedinac obradio iz svoga kuta. Osim toga rad s drugima je jako inspirativan, kao različiti slojevi koji se dodiruju, prožimaju, ali svejedno zadržavaju svoju autonomiju unutar projekta.

AT / Jedan od osnovnih aspekata tvojih radova otvara se manevrima tzv. ubiquitous computing. Tomu svjedoče različiti interaktivni projekti - letter, women.index i distributive justice su samo neki od njih - nastali proteklih godina. Koju i koliku važnost ima posvudašnjost u tvom radu? Služi li kao ponovno preuzimanje javnog prostora?

AK / Mehanizmi koje gradim oko pojedinih neuralgičnih točaka društva su često kompleksni u procesu nastajanja, ali lako prepoznatljivi i razumljivi za gledatelja. Možda je to najlakše objasniti na konkretnom primjeru projekta "O stanju nacije" (2008. Zagreb) koji sam gradila više od godinu dana s velikom mrežom sudionika, s ciljem normalizacije pozicije "drugoga" (u ovoj konkretnoj situaciji u hrvatskom kontekstu). Kako je istraživanje koje smo sproveli unutar projekta o socijalnoj distanci, pokazalo da sliku o "drugome" kod nas stvara crkva, obitelj, škola i mediji; odabrala sam medije kao najpogodnije za djelovanje unutar budžetom i vremenom ograničenog projekta. Skupa s grupama koje smo kroz istraživanje identificirali kao "druge" (Romi, homoseksualci i Kinezi) organizirali smo radionice za studente novinarstva, sociologije i antropologije; okrugle stolove o pitanju etičnosti medija i načinu pisanja o "drugom", i kao najvažniji element projekta, skupa unutar galerijskog prostora izrađivali smo virus-vijesti za dominante medije. One su bile pokušaj "normalizacije" pozicije socijalno najdistanciranijih skupina u Hrvatskoj unutar glavnog medijskog prostora. Najteži dio posla bilo je "progurati" vijesti u prave medije (recimo, u rubrici dnevnih novina "Vox Populi" objaviti i mišljenje Roma ili Kineza o urbanističkim promjenama u centru grada, a ne samo mišljenje dominantne populacije; ili na radiju pustiti izjavu muške osobe u emisiji o kazališnoj predstavi kako je: prestao dolaziti u kazalište kada je raskinuo sa svojim dečkom; što u hrvatskom eteru još uvijek nije prihvaćena "normalnost").
Iz tog konkretnog primjera vidimo da je taktika koju koristim infiltracija, ubacivanje u postojeći javni prostor ... sličnije virusu, nego vidljivoj i velikoj promjeni.

AT / Što predstavlja igra u tvom radu? Je li ona iluzija putem koje se ruši iluzija sama ili neophodan proces pri gradnji edukativnog praga?

AK / Možda i jedno i drugo. S jedne strane igrajući postajete svjesni i dilema koje pojedine teme otvaraju. Recimo etičkih pitanja vezanih za genetički inženjering u radovima "Zatvorena zbilja - embrio" (1999./2000, http://embryo.inet.hr/ ), igri u kojoj dva igrača kreiraju zajednički embrio; ili "Cyborg shop" (2007, http://www.cyborg.com.hr/ ) - u kojem se igrate poboljšavajući svoje fizičke performanse.
Ali u isto vrijeme, igra je i dobar način da se posjetitelji na posredan način, neprimjetno educiraju o recimo teoretskoj podlozi raspodjele dobara u društvu (projekt "Distributivna pravda"). To pokazuje i podatak da su me kontaktirali s par sveučilišta za dozvolu korištenja igara iz projekta na prvoj godini studija, uglavnom filozofije i politologije.

AT / Htio bih zaključiti naš mali razgovor vraćajući tebi pitanje koje si postavila iz svijeta umjetnosti u teritorij svakodnevice. Sei ottimista sul futuro?

AK / Naravno da sam optimist glede budućnosti, inače ne bih radila projekte koji na suptilan i prikriveni način rade na osvještavanju odnosa među nama ... ali optimistična u današnjoj situaciji ne znači biti i nerealna. Uostalom rad "Rekonstrukcija" (2007. Dvorac Tikveš), izložen na ovoj izložbi, govori o mogućoj blizini rata, koji izbija iznenada ... Moj sugovornik na videu pojašnjava kako su ljudi mislili da Tuđman i Milošević, na sastanku 15. travnja 1991. koji rekonstruiramo, pokušavaju smiriti situaciju i doći do rješenja bez sukoba, no rat, za koji znate i sami kakve je posljedice imao, izbio je nepunih 15 dana nakon tog susreta.

Antonello Tolve, Napoli 2011