html xmlns:o="urn:schemas-microsoft-com:office:office"
xmlns:w="urn:schemas-microsoft-com:office:word"
xmlns="http://www.w3.org/TR/REC-html40">
Vjesnik, Zagreb, Ponedjeljak, 6
Vjesnik, Zagreb, Ponedjeljak, 6. kolovoza 2001.
Čehov kao glazbeni predložak
Scena »Amadeo« / Uz zagrebačku premijeru
jednočinke »Medvjed« Antuna Pavloviča Čehova, šale za jednog glumca i jazz
kvartet / Dojmljiva izvedba i režija Zijaha A. Sokolovića / Odlična glazba
»Lolite« / Ekstravagantni komad, za probraniju publiku
Izvedbe nostalgičnih, melankoličnih i
poetičnih Čehovljevih dramskih dragulja, počesto prizivaju glazbu, kao
pratilju, koja će ih oplemeniti, obogatiti. Muzika je ponekad najpotpuniji
scenski kontrapunkt, učmalosti njegovih izgubljenih lica, čiji su životi
promašeni i bez izlaza, a želje apsurdne i neostvarive. No, jednostavno odsvirati
svu skalu Čehovljevih emocija, dramske likove predstaviti pojedinim
instrumentima, već prema karakteritzacijama koje nose sama glazbala, zanimljiva
je i pomalo eksperimentalna sprega kazališta i glazbe. Zbila se ona u predstavi
»Medvjed«, rađenoj prema Čehovljevoj jednočinki, podnaslovljenoj- šala za
jednog glumca i jazz kvartet, u režiji i izvedbi Zijaha A. Sokolovića, u
Zagrebu premijerno prikazanoj u petak na večer na sceni »Amadeo«.
Jazz orkestar »Lolita« započinje s nadahnutom i odličnom temom »Čehov«,
natopljenom sazvučjima jazza i zgodno ukomponiranog etna, kao uvertirom, koja
se kao leitmotiv provlači kroz čitavu predstavu. To je glazba koja nikoga ne
može ostaviti ravnodušnim, razamahana i lako pamtljiva, ujedno izvrsna kulisa u
komadu bez scenografije. Nakon toga slijedi upoznavanje s licima. Replike mlade
udovice Jelene Ivanove Popove svira saksofon - Primož Simončič, u prvoj slici
gotovo bezglasnim puhanjem, zatim prpošno razvednim tonovima smijeha i ruganja,
u dijalogu s potmulom bas gitarom Iztoka Vidmara - slugom Lukom.
Nadalje se programska dramsko-glazbena partitura razlistava s naizmjeničnim
umetcima jakih i slabih komentara bubnjeva izvrsnog Marjana Staniča i bolno
ljubavnim pasažima violine Jelene Žrale. Okvir je to u koje na scenu ulazi
glumac Sokolović kao Gregorij Stepanović Smirnov, potpuno obezglavljen,
unezvejeren i gromoglasan, sasvim slomljen čovjek, koji od udovice potražuje
svoj novac. Do kraja komada on će voditi svoj razgovor s pojedinim dijelovima
orkestra, s vulkanskom energijom i vitalizmom, koji krasi tek zaista nadarene
dramske glumce. Njegova ponekad slijepa borba i nadglasavanje s govorom glazbe
obmanjuje, opčinjava, šokira.
Sokolovićev dramski fon upada u duboke procjepe, u kojeg ga glazba potiskuje.
On se, zadnjim snagama, vođen provalama ljutnji i psovki, uzdaha i nemira,
zatim neočekivanim smirajima i pomirenjima, pokušava izbaviti iz stanja, onog
»čehovljanskog«. No, uzaludnost njegovih nastojanaje je neumitna. Njegova je
sudbinska karta negdje zapisana, ni ljubav ovdje nije spasiteljica. Sve je
nemoguće i pogrešno. Sokolović širokim glumačkim dijapazonom interpretira
čovjeka koji ispija votku za utjehu, koji je prošao tri dvoboja, ostavio
dvanaest žena, a deset su njega ostavile. Tragičan je to anti junak, koji, u
pojedinim trenucima, na valovima glazbe doslovno čak i pleše svoj dramski
predložak, pa potom, iznenada naglašeno artikulira svaku svoju repliku.
Ponajbolji je svakako u trenucima kad izražajno kritizira ženski rod, »taj crni
šlep«, koje paradoksalno i oksimorosnki voli i mrzi. U tim ispovijednim
fragmentima Sokolović je najviše »svoj«, možda i najprepoznatljiviji, jer su
oni gotovo otrgnuti iz njegovih brojnih monodramskih propitkivanja. Ta dramska
šala koju Sokolović nosi u jednom dahu, finalizirajući je divovskom provalom
žaljenja zbog propale ljubavi, zastaje tek na nekoliko mjesta, kad pada tenzija
i tempo komada u cjelini. Koncentriranost i opća gledljivost djela bila bi
potenciranija kad bi jenočinka bila sabijenija i nešto kraća.
Ideja s glazbenim licima jest hvalevrijedna, no njena uvjetno rečena,
avangardnost, ipak u sebi sadrži dio teatarske ekstravagantnosti, koja može
biti bliska tek odabranoj publici.