Kada bi se ukratko pokušala opisati radna poetika Andreje Kulunčić, uz izrazitu osjetljivosti na zbivanja u društveno-političkoj stvarnosti, naglasak nije kako bi se moglo očekivati, na glasnim praksama aktivizma, nego prije - na tihim oblicima aktivacije. Jednostavnim, nenametljivim metodama - "zamkama", na koje lako pristajemo, budući da nam djeluju bezopasno i već poznato iz medijske svakodnevice, pozvani smo na preusmjeravanje pozornosti od pogleda oko nas, natrag, prema nama samima, no možda drukčijim pogledom koji će uz preispitivanje našeg odnosa prema drugima podrazumijevati dakako i osjećaj odgovornosti.

U jednom od njezinih najpoznatijih radova "Distributivna pravda" koji je do sada proputovao mnoge svjetske destinacije, pitanja poput: Je li moguće pravedno rasporediti dobra? Što je to pravedno društvo i može li ono uopće postojati? Zašto vlastitu poziciju ponekad doživljavamo kao nepravednu? - kreirajući kompleksan projekt u suradnji sa stručnjacima različitih disciplina (sociolozi, filozofi, web dizajneri, programeri) - postavljena su nam preko jednostavnih anketa i on line igrica, koje isprva nećemo doživjeti kao dio sudjelovanja u procesu nastajanja umjetničkog rada.
"Distributivna pravda", zamišljena kao projekt u nastajanju, na svakoj lokaciji poprimao je drukčije oblike, razvijao se u dinamičnom procesu diskusija, predavanja, foruma... no njezin je najznačajniji dio uvijek pojedinac kojemu se obraća, kojega želi potaknuti da se aktivira, razmisli o društvenim (ne)pravdama, a zahvaljujući čemu će biti moguće postaviti daljnje dijagnoze - sumiranjem pojedinačnih odgovora u širu sliku, mjerljivu u lokalnim, pa i internacionalnim koordinatama.

Dvokanalni video rad "Rekonstrukcija" (Jednog nevažnog dana u našoj povijesti i Jednog važnog dana u našoj povijesti), ponešto se razlikuje od participativnih strategija kojima se umjetnica najradije priklanja. Riječ je o njezinom prvom dokumentarnom filmu ostvarenom na neočekivani način za temu kojom se bavi - kroz umjetničinu poziciju voajera i naraciju tzv. malog čovjeka, dugogodišnjeg domara Tikveškog dvorca . Odgovarajući na pitanja umjetnice nalik inspekcijskoj istrazi, čuvar će minuciozno i strpljivo, koliko to okolnosti boravka od sat vremena (koliko im je dopušteno tamo biti) omogućavaju, pokušati evocirati dvije svakodnevice predsjednika u posve različitim povijesnim okolnostima. Prvi dio priče prisjetit će na pomalo kraljevske navade, posvećene lovu na jelene i dokolici autoritativnog predsjednika Tita, dok drugi, također rekonstrukcijom nebitnih detalja govori o fatalnom susretu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića motiviranom pobudama posve drukčije prirode na tom istom mjestu prije samog početka rata, što će odrediti njegovu daljnju putanju. Moglo bi se reći kako je riječ o tzv. nevidljivom filmu, budući da se o samom događaju rata nigdje zapravo izravno ne govori, makar je ta impresija dok čuvar otkriva detalje protokola i nevažne fragmente svakodnevice predsjedničkih boravaka, čitavo vrijeme prisutna i pritišće težinom tmurnog, razrušenog i opustošenog interijera nekadada raskošnog habsburškog dvorca koji će u jednom trenutku od mjesta za odmor u prirodi i dokolicu postati uporištem srpskih paravojnih formacija.

Projektom "index.donne", umjetnica ponovno podsjeća na misiju umjetnika, koji u određenom kontekstu, u sinergiji sa zajednicom stvara "socijalnu skulpturu". No vrijeme mesijanskih umjetnika poput Beuysa je za nama, i namjesto šamanskih praksi, oblici komunikacije mimikriraju se u novo / staro ruho dobro poznatih strategija mass medija. Interaktivnim i participativnim projektom "index.donne" umjetnica ostvaruje projekt u suradnji s lokalnim stanovništvom, u ovom slučaju stanovnicama grada Napulja, obnavljajući u novim okolnostima i u novom ruhu projekt kojega je prije nekoliko godina ostvarila u još jednom mediteranskom gradu - Splitu (siječanj, 2007). Posredovanjem upitnog i prijateljskog pogleda djevojka s plakata, jednostavnim pitanjem: Kako se osjećaš? ženama se obraća da načas razmisle, osvijeste i same definiraju svoje mjesto u obiteljskom i širem, društvenom kontekstu u kojemu nerijetko pravila i kriterije, stvaraju drugi - partneri, šefovi, poslodavci... Rad preosmišljen za novi kontekst tek minule berluskonizacije, u kojemu se ženu promatra kao objekt tj. daje se prednost površnim predispozicijama vanjskog izgleda kao preduvijetu za napredak na društvenoj ljestvici, možda će donijeti neke nove spoznaje i pokrenuti diskusije koje će biti rezultat iskrenih odgovora žena kojima je ovaj rad posvećen.

U trenutnim okolnostima krize koja poput nevidljivog plina prodire i na ona mjesta gdje bismo to najmanje očekivali, pitanje postavljeno naslovom ove izložbe možda će nakon sudjelovanja u procesu kojeg impliciraju Andrejini radovima, imati nešto malo manje retorički prizvuk. Naime, niti jedan od predstavljenih radova ne obećava rješenje niti nudi neku bolju perspektivu, nego se odgovori očekuju od nas samih o kojima na koncu i ovisi zajednička budućnost.

Pa onda, jesi li optimist glede budućnosti?

Radmila Iva Janković