Translated by Mladen Uhlik
– Bravo, champ – tapšali su me po ramenima dok sam se probijao kroz hodnik. Zamijetio sam dva ili tri novinara i zbog toga ubrzao korak. Pred vratima garderobe čekao me trener. Brzo ga provukoh kroz vrata i zalupih ih za nama.
I trener me počeo lupkati po plećima.
– Bravo, prvače – oduševljavao se – čestitam, bravo, državni prvače u teškoj!
– Krasna li prvaka – promumljah – u još krasnijoj državi! – Svukao sam se. – Znači, izmlatio sam ostala tri pretendenta. Bravo! Ovaj danas morao je imati četrdeset. – Stao sam pod tuš i pustio mlaku vodu.
– No, nemojte tako – trenerove su se riječi probijale kroz šušanj mlaza – trideset sedam. I tri kile više od tebe.
– I tri sina koji su poput njega već prave sirovine – drobio sam šamponirajući se.
– Pusti sad njih, dobro si ga – bodrio me – za dva mjeseca je europsko prvenstvo i svi se slažu da imaš dobre šanse. Ozbiljne šanse, prvače – trljao je ruke.
– Da ne mislim da imam šanse, ne bih ni boksao – sapunao sam se – a naročito ne na takvom državnom prvenstvu. – Posebnom ljubavlju uređivao sam kurac kojeg je te noći još štošta čekalo. – Na europskome ću pobijediti, a onda dalje po redu. – Zavio sam se u frotir, pustio vodu da teče, namjerno. Pred ogledalom sam demonstrirao par hitrih udaraca. Jasno sam si predočio što ih čeka ako mi stanu na put. Naime, bio sam stvarno dobar.
– OK, champ, odmori se, sutra si fraj, a onda na trening! – Novinari su već pretjerano tandrkali po vratima.
Postavio sam se potpuno gol i ljutit pred vrata, otvorio ih i nakostriješio se pred zjakama. – BUUU! – rekao sam i opet zatvorio vrata. Zatim je nastao mir.
***
Kad sam došao kući, izgledalo je da nema žive duše, iako je bila tek ponoć. Tijelo mi se ohladilo tako da sam osjećao svaki udarac koji me toga dana pogodio. – Trebao sam već u prvoj rundi uništiti tog blentavca – promrmljao sam.
Svoju žensku zatekao sam u spavaćoj sobi, zapetljanu u paperje, noćno svjetlo je škiljilo, knjiga joj je skliznula na pod. – Halo, lutkice – pozdravio sam je, visimir se probudio i poput hrabre prethodnice zanjihao četvrt metra ispred mene. – Sa prvakom se još nisi prašila, životinjice, koliko mi je poznato – hvalio sam se sam se pužući u toplo gnijezdo. Atila je pulsirao i još malo narastao.
– Lutkica bi malo spaaavala – promrmljala je – sutra mora na pooosao!
– Pa majku mu – rekoh – pobijedio sam! Mogla bi me barem upitati, zar ne?
– Bravo, pa ti uvijek pobjeđuješ – rekla je mrzovoljno – a ja moram ustati u pola šest! – Odlučno mi je okrenula leđa.
– Malo ćemo ipak proslaviti – navaljivao sam na nju zavlačeći joj ruke pod spavaćicu i pokušavajući namjestiti alatku.
– Pusti me na miru – odgurivala me ljutito – vidi koliko je sati! – I već je zakvocala.
Popustio sam sav uvrijeđen. Erotika me još kopkala, ali da ga jedan državni prvak počne mlatit rukama, to već ne ide. Nismo u crtiću. Slabome raspoloženju usprkos bio sam odviše umoran i polagano zaspao.
***
Sljedeći dan lagodno sam trenirao, jeo proteine, trčao i malo dizao utege. Ženska se vraćala s posla kasno navečer, bavila se nekim velikim projektom, pa što. Na to sam se navikao. Onda bi se na brzinu uvukla u krevet i za ljubav bi naravno bilo odveć kasno. Pokušao sam u pola deset i nije pomoglo. S vremenom se nisam više trudio. Ali zato sam više trčao.
***
Tako ti ja jednog lijepog poslijepodneva dođoh kući i iznenadih se kad ugledah da je moja draga već bila doma. Promatrala me vrlo ozbiljno, pa šta. Protegnuh se i zadovoljno pomirisah pod pazuhom.
– Morala bih s tobom porazgovarati – rekla je glasom koji čak i ovakvoj sirovini odmah kaže sve – nešto se dogodilo.
– Spanđala si se, jel' da – zarežao sam – spanđala, zar ne?! No, s kime si se spetljala, kujo jedna?! – zanimalo me odmah, dakako.
Bila je prilično blijeda. – Zaljubila sam se – prošaptala je.
– Znao sam, kurvo – zaurlao sam dižući ruku tako da se djevojka upola smanjila. – Dat ću ja tebi, zaljubila! Šamarčinu! Tko je taj koji meni žensku krade!? – Međutim nisam je udario. Smirio sam glas: Tko ti je taj, lutko, tvoj novi prijatelj zbog kojega meni evo već tjedan nisi dala? – Nisam mogao povjerovati da se to događa baš meni.
– Pa nije bilo baš tako – petljala je – ti ne razumiješ.
– A što se tu ima razumjeti, a? – soptao sam i stiskao čeljust.
– To se dogodi, samo od sebe – izvukla je iz arsenala ženskih argumenata – sreli smo se slučajno prije nekoliko dana. I nisam to željela, naprosto me začaralo…
– Ako te ja začaram, nećeš znati kako se zoveš – odupirao sam se – uostalom, baš me briga. A čime se bavi taj tvoj čarobnjak, a?
– Eh – rekla je kao da me se to malo tiče – On je umjetnik. Glazbenik.
– Šta! – zaurlah – Prangijaš? Da je barem gutač sablji! Jel' rastegaču svira? Ili možda gitaru u nekome baru?!
– Ne, ne, ne – rukama je zaštitila lice – violinist je! Sreli smo se u filharmoniji poslije koncerta, on je druga violina… pa ti ionako nikad nisi htio sa mnom na koncerte…
– Aaa, a da u gusle prangija, junačina, guslari – krv mi je navrla u lice – nema karu, pa u gusle gudi!
Pružio sam kažiprst prema vratima: RAUS, droljo bezobzirna frigidna!!! Da te više nisam vidio! Marš! Goni se u svoju filharmoniju, a možeš i u operu, ili u cirkus, samo da te ne vidim više! Pa vucite skupa mačke za rep, kreteni, želim vam sve najbolje!
Djevojka je otišla što je brže mogla.
***
Pola sata sam se izležavao dašćući. Onda sam navukao svilenu košulju, zakopčao je samo do pupka tako da su se vidjela maljava prsa i zlatni lanac. Baš to mi je i odgovaralo. Zajahao sam Nortona kao vjerno ždrijebe i više na stražnjem nego na prednjem kotaču zdimio prema Joškovoj krčmi.
– Ima li tko jači?! – zaderao sam se na ulazu napinjući sve mišiće, čak i one koji kod boksa nisu baš najvažniji i koje sam gojio iz čistog samoljublja. Muškarci u točionici s velikim su zanimanjem zarili poglede u čaše pred sobom i igrali se svojim upaljačima. Njihove su me damice motrile kroz trepavice.
– Nemoj, champ – savijao je ruke Joško – Nemoj opet! Samo nemoj danas! – Kapljice znoja su mu svjetlucale po cijelom čelu.
– Dobro je – utješio sam ga i jednim zamahom ispraznio najbližoj damici liker tako da su joj se oči tajanstveno zamaglile. – Ti samo isprazni zadnju sobu. Pa pripremi bačvu ruma i tri kurve! – Malo sam razmislio. – Četiri, zapravo.
– Molim te lijepo – ulizivao se Joško – u zadnjoj sobi ne grijemo i…
– Majku mu staru – udarih šakom o šank – nemoj se šaliti! Da bude topla, i to za pet minuta! I po mojim željama opremljena, za šest minuta! – Popio sam piće pratioca najbliže fufice i uhvatio je za stegno, ali me je pratilac tako molećivo pogledao da sam napustio izvjesne namjere i ispustio stegno.
I ženicu prodal bum,
za slatku kurvu dal bum
zapjevao sam baršunastim glasom i provalio u posebnu sobu. – Pet nek ih bude, Joško, i dvije bačve – naručio sam, jer bio je to zbilja poseban dan. – Pa još i violinista za štimung, Joško! – dodah.
***
Noć je potrajala do jutra i dalje, Joško se zbilja iskazao. A što mu je drugo preostalo, prošli put je pozvao policiju, pa mu je bilo dano na znanje kako je šef tih vražića ustvari moj stari prijatelj, bivši prvak u superteškoj, koji je u trenu zaveo red i mir po mome ukusu pridruživši se zabavi. Joško je fasovao tri mjeseca uvjetno.
Svih pet kurvi bilo je krasno, ni violinist nije bio loš, ali zabavu ne mislim detaljno opisivati. Sve više je takvih digresija u literaturi i čovjek prečesto stekne dojam da se neki autori hvataju pera samo radi užitka koji im nudi radnja te vrste. Uglavnom, rano poslijepodne bačve su bile prazne, gospođice umorne, Ciganin se prevrnuo, a ja sam osedlao Nortona i krenuo kamo drugo nego pred filharmoniju. Upravo su završili probu.
– Čuj, kolega – vrataru sam ugurao novčanicu u džep na prsima – tko je od ovih stričeka druga violina? Znaš, nešto bih ga priupitao.
Čovječuljak kojega mi je pokazao vratar bauljao je po hodniku među zadnjima. I sam bih mogao pogoditi da je pravi. – Hej, bog – prepriječio sam mu put i galantno ga odgurao kroz najbliža vrata u neku tamnu sobicu. – Malo ćemo popričati.
– Oprostite – pokušao se izvući – posrijedi je …
– Posrijedi je teška pizdarija – pomogao sam mu. Nisam vjerovao svojim očima. Bantam, procijenio sam kad sam ga ščepao za gušu i malo podigao. A njuška, da bi i svakoga poštenog hrčka bilo stid.
– Pa boga vam, što je sad ovo, gospodine, dopustite mi… – saplitao se ritajući.
– Ti! – zaurlao sam – ti, kržljavče malodušni, ti, štakorčino pljesniva, ti misliš moju žensku prašiti, je li?! – Protresao sam ga tako da su mu spale naočale i ispao sitniš iz džepa. – Ti, muho, misliš li mi ženu otimat, ti, žoharu smrdljivi?
– Nemojte, gospodine – zacvilio je trudeći se da ne ispusti violinu – smirite se već jednom. Porazgovarajmo dostojno kao civilizirani…
Lupio sam ga o zid tako da su mu rebra zaškripala: Znaš što – podučio sam ga – civilizirani ljudi prije svega ne zabadaju svoje mršave izdanke tamo gdje im nije mjesto. – Koljenom sam ga zorno udario u raskorak.
– Ali, gospodine – s mukom je plačljivo prozborio – L. i ja se volimo i ovo stvarno nije pravi način da…
– Volite – prisjelo mi je – volite, si rekao, nakazo. Hoćeš da ti prste polomim, crve? – Podigao sam ga još više. – Za muziciranje ti je potrebno oruđe, zar ne? – ovaj put koljeno sam malo opustio na kovčeg sa glazbalom – no, i za ljubav, kao što znaš, potrebno ti je oruđe. Tim više! – Nabio sam ga ponovno u jajašca. – Ovo sad je prvo upozorenje – najavio sam, ljevicom ga pred sobom namještajući kao vreću. Onda sam mu spustio krasan direkt ravno u nos tako da je hrskavica zahrskala i par kapljica krvi se razletjelo.
– Ovaj put je otišao nos – rekao sam dok se savijao na tlu – ako te još jednom vidim na udaljenosti manjoj od pet milja od moje ženske, iščupat ću ti ga! – Uzeo sam violinu iz kutije. – I to ne nos, jel' jasno, prijatelju. – Poigrao sam se žicama. – Stradivari, polovni – procijenio sam nestručno, spustio glazbalo na tlo i prilično ga zgazio. – Ne bodi se s rogatim – zaprijetio sam. Motor sam ostavio na parkiralištu, nisam glup da vozim u takvom stanju.
***
Sljedećih dana nisam mnogo trenirao, više sam se izležavao. Trener me molio preko telefona, čak je i osobno došao, ali ja sam samo režao. Prijatelj, šef policije, i sam je nešto kukao. Dašta, onaj pizdun me prijavio. Bit će mu još žao, odlučio sam. Bio sam iskreno i duboko potišten. Malo sam i plakao. Razbio sam malo namještaja i donjega susjeda koji se došao žaliti zbog “nepodnošljive buke”.
***
Moja je ženska doletjela poput munje božje.
– Zvjerino – derala se već na vratima – monstrume, idiote, svinjo, kretenu – tulilo je iz nje, prilično me je i tukla torbicom po licu. Ležao sam na krevetu i nisam se branio. – Sirovino svinjska, skoro si ga ubio! – Koprcala se i zgražala. Protegnuo sam se i preselio u sjedeći položaj.
– A violinu, kako si mogao, nečovječe! Zvijeri, zvijeri zvjerska!!! – Još uvijek me lemala.
– Lutko, lijepa si kad si bijesna – munjevito je uhvatih za ruku. – Seksi!
– Pusti me, gade odurni i odvratni!!! – divljajući, pokušavala se oteti. – Znala sam da si životinja, ali da ćeš tako osakatiti nedužna čovjeka! S čudovištem sam živjela!
– Sa ženama sami problemi – nestašno se osmjehnuh i uhvatih je i za drugu ručicu. Povukao sam je sebi na krevet. Praskala je, udarala i grebala. Bila je divna. – Radije s čudovištem nego s mošusnim štakorom – mudrovao sam, iako nisam znao ništa o mošusnim štakorima, pa čak ni to da li uopće postoje.
– Skidaj šape s mene – vrdala je – vrištat ću, vrištat ću!
– I nećeš dugo – podučio sam ju i zatvorio joj kljun. – A sad ćeš, lutko, vidjeti što je doručak šampiona! – Zavukao sam joj ruku ispod suknje, odupiranje nije upalilo i u jednom zamahu lišio sam je gaćica i čarapa. Režala je poput zmaja, ali zorno sam osjetio kako joj se koža na bedrima i guzi naježila. – Sve je u redu, lutko lijepa – počeo sam je lizati po vratu koji se isto naježio. Malo je zastenjala.
– Ti si lud – rekla je kad sam joj rastrgao bluzu s prsa, grebala nije više.
– Kako uzmeš – rekao sam, lizao je po trbuhu držeći je za svaki slučaj ljevicom – prekrasna si lutko, ti se samo prepusti maestru! – Sve se manje odupirala. Spolnim organom skliznuo sam u njezin spolni organ.
– Svinjo – zastenjala je i zamrdala bokovima.
– Kurvo – rekao sam, oslobodio joj ruke i pohlepno je obgrlio.
– Daj, daj – rekla je.
– Evo, evo – rekao sam. Trljali smo se cijelim tijelima jedno o drugo.
– Ispraši me, sotono – jecala je.
– Bit će mi velika čast i zadovoljstvo, ljepotice – odjecah.
– Zar si vjerovao da bih te ostavila radi onog purgerskog žgolje – dahnula je i svom silom me stisnula nogama.
– Naravno da ne – šapnuo sam i zatvorio joj usta dugim vrućim poljupcem.