Translated by Mladen Uhlik
– Joj, joj – potužio sam se – zašto, koji Vrag me je spopao da se sa mnom druže samo ovakvi ljudi! – Nostalgično sam poželio natrpati hrpu rublja u vešmašinu, sjesti na klupicu i promatrati razigranu vrtnju, preturanje i poigravanje dotičnih objekata. Ekipa koja se skupila u mojoj dnevnoj sobi bila je vrijedna opisnih mogućnosti jednoga, inače napornog, Dostojevskog; nekoliko neurotičara, par kurvi, psihopati, invalidi, alkoholičari i povrh svega tu i tamo pokoji idiot koji ujedinjuje kvalitete ostalih u jednoj osobi.
Čak je i kokodakanje na sve strane bilo u skladu s time. Ne mogu ustvrditi da je netko tumačio Apokalipsu, premda ni to nije isključeno. Uglavnom su pušili kao mahniti i gutali moje pivo, klopu i likere. U glavi mi je zvrndalo. Među najglasnijima je bila učiteljica engleskoga koja je svim bićem i unatoč svemu objašnjavala prilike i neprilike svog poziva, ali što bi se drugo od učiteljice moglo i očekivati; pušila je osobitim kretnjama koje je svatko tko je to zaželio mogao gledati u bilo kojoj zbornici. Teme o kojima drobe ljudi s pozivom makar su predvidljive. Možete zamisliti malog, maljavog Lorbeka, našega vražjeg ginekologa, koji svakome tko ga je voljan slušati pojašnjava tendencije u medicinskim znanostima, i sve skupa začinjava brojnim pikanterijama iz svoje ordinacije. Većina mojih konačara nije imala nikakvu pametnu okupaciju, a komoli poziv. Što su tek oni znali brijati! Pomalo sam čituckao časopis, što nikome nije smetalo, pokušavajući se sjetiti kako na ovakvim zabavama razgovaraju normalni ljudi; normalnost sam pri toj uporabi definirao krajnje velikodušno. Nešto kao ono za što bi se u davnim vremenima kazalo odrasli ljudi. Nije mi išla u prilog činjenica da smo to sada bili upravo mi. Ili barem ne neki dobar reprezentativni uzorak, rehoh si. Preletio sam stranicu s vanjskom politikom, ali mi je bilo jasno da to već ne bi bilo prikladno gradivo za ovdašnje diskusije. Moji posjetitelji nisu pratili časopise, ali su zato svi bili stručnjaci za umjetnost. Dakako. Držao sam fige da je se ne dohvate.
Omela me šapa na ramenu i pijani zadah. Moju pozornost želio je privući Horacije (već u gimnaziji bio je pjesnik, ali, dakako, tko to nije bio?), počeo je mozgati o tome kako je u hladnjaku nestalo piva. Uputio sam ga u podrum i sve mi se više činilo da sam ja kriv za sve. Budući da sam prečesto odveć smotano općio s normalnima. Smotano je, naravno, eufemizam. I kad si takav, na tebe se lijepe nakaze svih boja. Najednom mi je sjelo pivo, dakako.
Horacije se doteturao iz podruma. Smjesta sam otvorio limenku. Teško je, kukao sam u sebi dok se osvježavajuća gorčina slijevala niz ždrijelo, kada imaš tako senzibilno osjećajnu mašineriju da se zbog svake gluposti pokvari. Netko je odvrnuo glazbu, iako mu to nisam dopuštao. Na svojim zabavama to ne dopuštam nikome. Skupljao sam odlučnost da se ne umiješam. I svaka šuša, znao sam to iz iskustva, prije ili kasnije zadovoljno dolazi do zaključka da je za sve kriva senzibilnost. Bljuv bljuv.
Kad sam ugasio pojačalo, svi su razgovori za tren zamrli i nekoliko probadajućih pogleda me probolo. Vratio sam se i odmah primijetio kako je posjetitelja sve više; neke sam poznavao samo iz viđenja, neke čak ni to. U biti se nisam mogao sjetiti jesam li sâm uopće namjeravao organizirati tako opširan tulum. U najboljem slučaju u posjet sam pozvao nekoliko ljudi, onako usput, iz pristojnosti. No tko još u ovim godinama uopće priređuje tulume? Ne pamtim kad su mene zadnji put na bilo kakav tulum i pozvali. Samo sam ja još uvijek imao iste navade kao prije petnaest godina, jasno, a u spomen na stara vremena sva se ta banda sjatila u moju kuću. Još sam jedino ja čistio hrpetine čaša, kupio opuške s tepiha, ribao bljuvotinu. Umjesto da otpočnem miran i lagodan život s nekoliko gospođica koje bi mi pokatkad noću diskretno dolazile u posjet, posatajao sam sve bjesniji na sebe. Kreten. A sve što je u mom zabavnom društvu bilo žensko, obećavalo je sve prije nego spolne radosti. U najboljem slučaju izložbu celulita, šlamperaja i slabog ukusa. Dobro, s D. sam se svojedobno fukao, sjetio sam se istovremeno je nezadovoljno promatrajući kako se meškolji po kauču i nekome nešto tračala. Ali to mora da je bilo prije desetak godina. Na nekom tulumu, dakako. Kad čovjek cijelu noć drveni, vrag odnese estetski osjećaj.
Od Horacija sam spasio još jedno pivo i pogled prebacio prema N. koja je sjedila više u kutu, smijuljila se i šutjela. N. je još uvijek mala princeza, majstorski sam priznao i čestitao si, nekoliko puta je malo falilo da se u nju ne zaljubim, ali ona nije pružala nikakvu nadu. Pa čak ni kad njezin papak ne bi svo vrijeme stražario kraj nje. Eh, uzdahnuh.
– Duša najlakše spoznaje – najednom mi se obratio striček sa znojnom ćelom kojega su svi tjerali kao muhu – jel', kada ju ništa ne zbunjuje, ni sluh, ni vid, ni bol, ni kakva slast, nego kada se u najvećoj mjeri ograniči na samu sebe, bez obzira na tijelo, pa kada, koliko god može, bez zajednice i bez dodira s njim, teži za onim što doista postoji.
Da mi je znati tko mi je ovu pokoru doveo u kuću, zaškripah zubima. – Marš, Zeusa mu! – zarežao sam tako da je odskočio za cijeli metar. Bio je pravi stari seronja, jedan od onih gnjaveža koji se na svakom koraku zalijeću u nedužne prolaznike dosađujući im poput Sokrata raznim sumnjivim pitanjima.
– Sjedi tamo – skoro ga odgurnuh u fotelju – nađi si čašu vina i jezik za zube. Ako su ispičuture ostavile još kap vina, pomislio sam. – Znaš – odvažno sam rekao – kažu da preživahan razgovor rasplamsava krv, a to onda smanjuje učinak otrova!
Za časak sam ga zbunio i smjesta se povukao, ali me je već ščepao Horacije, napredujuće mutnosti u očima, i počeo mi dosađivati molbama za podjelu rakije. Znao sam da negdje u podrumu imam sakriveno par litara zbilja žestoke rakije kojom ovakvo društvo ne bih posluživao. Utješio sam ga pomalo zamagljenim obećanjima i zabrinuto procijenio nejgovo stanje; nisam naime zaboravio (nit ću zaboraviti, upozoravam) dan kad je u obližnjem bistrou prevrnuo pult i još mi povrh svega prolio vrčić piva na glavu. Namjerno. Nisam ga spucao, a sad trpim posljedice, ukorio sam se. Pola tih tipova već sam davno trebao odalamiti, pa bih danas živio kao ptica na grani.
Neke se tri frajlice probiše do mene, radilo se o pomanjkanju klope. Jedna od njih već mi je prije pet sati prišla, ljubazno kimnula glavom i nabacila – Bog, kak si kaj? Poput krda uzbibanih ovaca otjerao sam ih u kuhinju, otvorio hladnjak i razdijelio rekvizite. Onu koja je bila najduže u braku uhvatio sam za stražnjicu, nije ni trznula, potom sam se povukao u noćni hlad terase.
***
Na noćnom hladu terase izdržao sam malo više od sata. Tu i tamo netko bi mi se za časak ili dva pridružio, bubnuo nešto pametno a potom se izgubio u zapušenoj sobi iz koje se kao teška, beskonačna rijeka izlijegalo divlje kokodakanje. Disao sam. Miris proljetnog zraka odnio me na neku drugu zabavu, prije nekoliko godina, tko još broji godine, kad sam se usred noći išunjao van, sjeo u auto i otfurao se prema obali. Bio je to dobar izlet. Dobar auto je bio te dobru i laku odjeću sam nosio na sebi. Kao da imam krila, zdimio sam jugu ususret.
Kada je zrak već mirisao na more, zaustavio sam se pored Ferrarija koji je usamljeno stajao uz cestu, točnije, u njemu je stajala vrlo lijepa mlada dama i mahala mi. Lijepo je mirisala i lijep glas imala. Govorili smo engleski. Naravno, s vještinom popravljanja Ferrarija nisam bio pobliže upoznat. Odvezao sam je do obližnjeg mjestašca gdje me je pozvala u kasino.
Čak i s tim normalnim ljudima koji nose smokinge nisam bio baš na ti; premalo sam posjećivao luksuzne hotele i gala bankete da bih bio s njima blizak, a restorani u kojima gomile konobara na tebe navaljuju sa svih strana dovodili su me u nelagodu. Rekao sam, naime, da sam takav, da najviše volim mir. Suptilan, kako rekosmo. Ali s tom gospođicom uza se osjećao sam se dobro, ništa mi nije nedostajalo. Pozdravljala je goste i lijepo se smijala. Nisam se spotaknuo o tepih, nego se, s čašom šampanjca u ruci, odmah zaputio prema ruletu. Svatko će se složiti kako je to najljepša igra, ako baš i nije najuglednija. Čak sam i pravila nekako poznavao. Djevojka je stajala iza mene gledajući preko moga ramena.
Igrao sam s malim ulozima, što ću drugo, ali drsko poput staroga mačka. Hitro sam izgubio veći dio, onda dva puta uzastopce dobio tako da mi se skupila prilična gomila žetona. Kad mi je dosadilo, sve sam naslijepo stavio na desetku i ne pričekavši rasplet, s djevojkom otišao u noć.
Sve u svemu nije bilo ništa naročito, ali osjećao sam se stvarno dobro. Ja i djevojka sjeli smo na klupu, pod nama je mrmljalo more, borovi su lijeno lelujali, iza nas su treperila svjetla hotela. Tu i tamo bi rekli pokoju. Zatim smo šuteći gledali prvo svitanje. To su bili najljepši sati moga života. Što se više razdanjivalo, ljepša je bila djevojčina kosa i ljepša njezina put.
Kad je sunce već bilo visoko, pozvala me u marinu. Ali meni nije nedostajalo ništa pa ni fuk na barci. Lijepo smo se poljubili i otišli svatko na svoju stranu.
***
– Opet fali pive, jebem ti – iz sjećanja me grubo probudio Horacijev pijani glas pa sam i sâm rekao “jebem ti”. Vratolomnim korekcijama položaja tijela uspijevao je ostati na nogama.
– U garaži imam još par gajbi – pojasnio sam.
– Bojim se da dečko ima ozbiljne probleme s alkoholom – prošaptala je učiteljica namrštena čela prišavši mi.
– Ima – rekao sam – ima probleme; često mu ga ponestane. – Bilo je hladno. Odlučih krenuti na izlet, na more.
***
Nisam se mogao istuširati, iako sam to stvarno želio. U kupaonicu se naguralo pet-šest pijanih nesretnika i Sokrat s “ravnom palicom”, u stvari drškom od metle koju je pronašao negdje u kući. Káda je bila puna vode u koju je tu dršku do polovine namakao i svi smo morali gledati kako nas čula varaju.
Srećom, u spavaonici nije bilo nikoga. Obukao sam smoking. Prikrao sam se u predsoblje, ispreturao džepove svugdje naokolo obješene i razbacane odjeće i izabrao ključeve automobila koji su najviše obećavali. Moje je vozilo davno otišlo na smetlište povijesti, a nekima od mojih prijatelja uspjelo je obrlatiti nadležne organe da im tko zna kako izdaju vozačke dozvole, jer jedino su ti i takvi mogli doći do automobila. Tako je to. Pred kućom sam potražio ključu odgovarajući auto i odjurio prema jugu.
***
Bilo je skroz u redu vozikati se prema jugu. Našao sam mir. Uključio sam radio, ali sam i unatoč tome imao mir. Cesta je bila prazna. Pušio sam cigaru. Poslije nekog vremena otvorio sam prozor i uskoro je zamirisalo more. Ne vjerujem da je itko ikad više od jednoga puta na ovoj cesti u gluhoj noći sreo pokvareni Ferrari s lijepom damom u mini suknji, ali sam ipak dobro otvorio oči. I vidi, skoro na istom mjestu nešto je zbilja stajalo uz cestu i to nešto je mahalo. Zaustavio sam.
***
Takve stvari mi mogu pokvariti izlet. Rekli smo već da sam senzibilan.
Uz kolnik je čamila nekakva krntija, Ami ili nešto tako. I doduše Amie zbilja ne popravljam ni bolje ni slabije od Ferrarija. Pored auta je pocupkivala mlada djevojka pokušavajući mi nešto objasniti. Nismo govorili engleski. Cura je imala umiljato lice i dugu, pomalo masnu kosu. Htjela je otvoriti pokrov motora pa ga nije našla. Ni motor, a ni pokrov. Po svoj prilici nestalo joj je benzina, pretpostavljao sam, u takvim autima mjerači nikad ne rade. I takve cure nikad ne toče. Na sebi je imala preveliku noćnu košulju, nekakav sakoić iz kućne radinosti, što ti ja znam, i prljave, pohabane tenisice. Sigurno se razumije u umjetnost, razmišljao sam bezvoljno je slušajući. Manje je sigurno da potrebnim smatra istuširati se barem jednom dnevno. Jedva sam završio lamentaciju, pretjerano mi se približila i stvarno osjetih blagi vonj znoja.
Što se tu može, bio je topao dan. Malo mi je postalo muka. Imala je zato duge noge, koliko se dalo razabrati. – Ali čovjek ne živi samo od dugih nogu – promrljao sam.
– Što? – rekla je.
– Ništa – rekoh.
– Ne bi li me mogli odbaciti do grada – već je vadila (šarenu i vunenu) torbicu iz Amija.
– Traperice su ti svinjske – rekao sam i stvarno su izgledale masne i olinjale, bila je svijetla noć, pun mjesec, a i svjetiljka je pomagala.
– Uprljala bi mi navlake – rekao sam, sjeo u auto i otišao.
U kasino nisam svraćao.
Potražio sam klupicu. More je mrmljalo i valovi su se poigravali s mjesečevim odsjajom. Onda je mjesec zašao i nastupilo je svitanje. Bilo je prilično lijepo, no sretan nisam bio. Nedostajalo mi je. Pokušao sam brbljati, na engleskom. Kad je svanulo, prošetao sam se do marine i naručio kavicu. Zatim sam se odvezao kući.
***
Zabava kao da je bila na vrhuncu. Neki su pjevali. Nikome nije nedostajao auto. A kamoli ja. Primijetio sam nekoliko novih lica. Odnekud se doskitao stari dobri Vidich i izgledao je u dosta solidnom stanju. Nije se kočoperio niti pucao u strop. Mahnuo mi je kroz dim. Na terasi sam se spotakao o onesviještenog Horacija. Iznenađujuće gipko se probudio iz kome.
– Nestalo je pive – procijedio je s mukom – gdje ti je ona rakija, majku mu!
– U kuhinji je rum – rekoh bezbrižno. U blizini je nepokretno ležao Sokrat, ali očito je već dobio batine. I neka je. Učiteljica engleskoga pripovijedala je anegdote iz zbornice, a neke cure su kritizirale kozmetičarku Kahneticu. Lorbek je baljezgao nešto o sifilisu. I gramofon je opet bio u pogonu.
***
Ponovno sam napustio kupleraj. Sjetio sam se kante s benzinom u garaži i za časak ili dva prepustio se lijepom fantaziranju. Vrata sam ostavio otvorena, čini mi se. Bez problema sam izabrao put i uzeo ga pod noge. Milju za miljom pješačio sam po oguljenom asfaltu, a naročito makadamu. Nije mi trebalo nikakvo jaje ni komadić kruha. Povjetarac bi čas slabije čas jače hujao kroz breze. A zašto su breze bijele? To uostalom vjerojatno i nisu bile breze. Kad zastadoh pomalo umoran, usput odsjekoh kvrgavi putnički štap. Išao sam lagano i odlučno, promišljena i odvažna koraka, poput Dare Ulage. Predvečer sam već hitao gore, uzbrdo.
Staru dobru kolibu nije bilo moguće promašiti. Noge su grabile same od sebe. Šljunak je škripao pod ugrijanim tabanima. Svukao sam prsluk i hitnuo ga u grmlje. Još par metara, veselo sam konstatirao.
Pogrbljena silueta me, dakako, strpljivo očekivala na vratima straćare. Kao da je tamo stajala stoljećima, umorna i izlemana, ali nepokolebljiva i svim mastima premazana. Prišao sam joj, bila je još manja i sitnija nego što mi je ostala u sjećanju, sezala mi je jedva do prepona. Zadihan sam zastao.
– Majko – dahnuo sam.
Sva majušna oblila me toplim pogledom, njezino dobro lice gubilo se među naborima crna rupca, iz pocrvenjelih, kratkovidnih očiju (što su sve te oči vidjele! – uskliknuh u sebi), po razbrazdanim obrazima su joj puzale poput bisera kristalne suze. Ruke crvenih i nateklih članaka stiskala je pred sobom kao na molitvi.
– Majko – dahnuo sam – majko, oprostite!
– Ih – rekli su majka – Pusti sad to, nestaško moj – povukli su me za ruku kroz vrata – dugo te nije bilo; uđi, popit ćemo po škropec. – I već sam bio u izbi. – Piva nemam – ispričavali su se – tko će taj teret nosit iz trgovine.
Drmnuli smo po čašicu i već točili novu.
– Izgledaš umoran, sine – rekli su – vjerujem da ti neće naškoditi da nešto prezalogajiš!
Nije mi naškodilo. Mati su iz ledenice uzeli duboko zamrznutu pizzu i ljubećom je rukom gurnuli u mikrovalnu. Po izbi se počeo širiti prijatan miris origana.
– Mati – rekao sam podrhtavajućim i od ganutosti promuklim glasom – vi ste najdivnija pička od svih koje poznajem
Mati su se nasmijali i natočili mi još jedan viski.